Za relativno kratak vremenski period Rodoljub Rođa Raičević ostvaruje velike rezultate u muzici. Zavidnu pjevačku karijeru, autorski rad i umjetnost. Tih, staložen, zaljubljenik muzike, uvijek vedar i druželjubiv, a miljenik kolega i saradnika. Muziku je predstavljao i krojio na svoj način. Nerijetko su ga poredili sa Tomom Zdravkovićem, no muzički kritičari vele da je on bio svoj. Emotivan, specifičan i talentiran umjetnik.
Rođa Raičević rođen je u Nikšiću 1957. godine gdje je završio osnovno obrazovanje i Nižu muzičku školu. Muziku usavršava u srednjoj školi sa violončelom i klarinetom u Podgorici. Fakultet muzičkih umjetnosti nastavlja u Beogradu gdje je apsolvirao, a nikad diplomirao. Posvetio se muziciranju ‘76. sa grupom „Rokeri s Moravu“, potom sa orkestrom Miše Mijatovića. Svirao je po elitnim beogradskim klubovima a onda 1993. godine počinje sarađivati sa Draganom Brajovićem Brajom kada i nastaje njegov prvi solo album „Tako je suđeno“. A isto naslovljena numera biva hit godine. Nagrađen je i prestižnom nagradom Mesam i to bronzom i nagradom Sabora.
Godinu kasnije na tržište izbacuje drugi album „Običan muškarac“. Vrtoglava popularnost ga nije uljuljala. Pojavljuje se na „Budvanskom festivalu“ sa pjesmom „U tebe sam zaljubljen“ i odnosi prvu nagradu, potom ide na „Sunčane skale“. Te 1997. godine se oglašava trećim albumom „Sudnji dan“.
Pjeva na koncertima, u elitnim klubovima, na splavovima po Beogradu, Budvi, a sve sa snažnim emocijama, lijepim izgledom što je plijenilo ženska srca. Postaje zvijezda širom prostora Balkana. Njegov autorski rad je brojan. Komponuje za Nadu Topčagić album godine „Idu“, za Miru Škorić, Brenu, Cakanu, Babića, Samardžića, Rokvića, Bekutu, Natašu Vladetić, Bubu Miranović… Tu su i njegove hit pjesme „Tako je suđeno“, Našoj ljubavi je kraj“, „Sudnji dan“, „Ne slutiš koliko sam tvoj“, „Ja sam ljubio slobodu“, „Dabogda“…
Te 2001. godine pojavljuje se Rođin album „Dabogda tebi kao i meni“, album oko koga se napravila neopisiva euforija, sprema se njegov solistički koncert u Sava centru prije koga bi se desila i njegova izložba slika pejsaža i aktova a on to ne doživljava. Njegova prerarana smrt mjesec dana prije preduhitrila je sve zakazane događaje. U svojoj 45. godini života preminuo je od prekomjernog unošenja Metamfetamina u organizam. Obdukcija nije ustanovila da se desilo gušenje i prestanak rada srca što uzrokuje inače predoziranje drogom.
Nerazjašnjena misterija ostala je njegova smrt. Samim tim uzrokovala je bezbroj kuloarskih nagađanja tipa da je Rođa bio zaražen HIV-om, da se zamjerio krimi mafiji, pa su ga likvidirali, onda da su ga kolege spašavale ispiranjem vodom pa da su zakasnili sa ljekarskom pomoći. Ono što je istina je njegovo beživotno tijelo koje je ostalo ogrnuto velom tajni.
Život ovog mladog čovjeka, uvijek vedrog i nasmijanog činio se sretnim. Ostvarenim na vrhuncu muzičke karijere no tako ipak nije bilo. Rođa je tražio odgovor koji nije dobio. Sva njegova ostvarenja bila su uvijena u nebitnost. Vlastito istraživanje uvuklo ga je u nerješiv lavirint. Kako je i kazao u svojoj pjesmi „jedno si ti, drugo sam ja, tebi je raj a meni kraj“.
Na porodičnom groblju u Nikšiću kao pomen na sjajnog pjevača i muzičkog stvaraoca Rođu Raičevića njegova porodica je sagradila humanitarnu spomen česmu.
Od 2001. pa do danas ispred vrata stana u Beogradu u kojem je živio i umro Rođa, stoji kofer koji niko do dana današnjeg nije otvorio ni pomakao. Čak i dečko iz Čačka koji živi u njemu ne zna kome pripada samo zna da ga ne treba dirati.
Duetom bez roka trajanja „Draga“ koju je Rođa snimio sa Vladom Georgievim 1997. godine dotakao je zvjezdano estradno nebo.
Za Rođu su estradnjaci kazivali da je zakleti neženja. Niko nije ni slutio da je odnio u grob sa sobom tajnu najveću ljubav života, a ona se zvala Buba Miranović koju je platonski volio do posljednjeg daha.
