Massimo Savić već godinama je jedan od najboljih vokala u Hrvatskoj, ali i šire. I uprkos bolovima u kičmi i pripremama za operaciju odrađuje koncerte po Bosni i Hercegovini. Massimo nam je pričao o karijeri, prijateljima, o tome šta ga nervira te šta misli o turbofolku.
Pirova pobjeda
Kako se snalazite sa bolovima u kičmi?
– U ovih mjesec dana imao sam nekoliko koncerata. Kada bi me zaboljelo, sjeo bih na binu. Ali to nije rješenje. Prvi put u životu imam ozbiljan zdravstveni problem i želim ga što prije riješiti. Operacija kičme je neminovna, ali ću do tada raditi. Nakon što završi turneja po BiH idem na operaciju.
Niste željeli da otkažete koncerte. Zbog čega?
– Nisam nikada iznevjerio publiku, pogotovo ne sarajevsku. Oni zaslužuju taj koncert koji već dugo spremamo, tako da su ti koncerti davno zakazani.
"Jedan dan ljubavi" je donio i nove saradnike. Šta su u vašu muziku unijeli Amil Lojo i Dalibor Prochazka?
– S Amilom i Daliborom sarađujem prvi put. Daliborovu pjesmu "Ostani tu" odabrao sam za novi album neposredno prije prošlogodišnjeg koncerta u Domu sportova, zato mu je i pripala čast da "otvori" moj najveći nastup. Odabrao sam i dvije Amilove pjesme "Kladim se na nas" i "Ne dam grijehu na tebe", za koje sam uvjeren da imaju jako velik potencijal. Novitet je i to da je gitarist Petera Gabriela, David Rhodes, odsvirao gitare na nekim pjesmama. Ne zaboravimo da su tu i moji stalni saradnici Martinjak, Predin, Dedić, Popeskić, Bratoš, a za jednu kompoziciju, "Pirova pobjeda", tekst potpisuje moja supruga.
Ima li ta pjesma "Pirova pobjeda" neku skrivenu poruku?
– Muziku i tekst za "Pirovu pobjedu" napisao je Predrag Martinjak, ali je tekst imao neke vrlo mračne asocijacije, koliko god artistički opravdane. I stoga je autor dobio zadatak da to malo osvježi, ali nije mogao pa je taj zadatak povjerio mojoj supruzi. Na kraju je ispalo da je ona napisala pola teksta, ali je Martinjak kao džentlmen ime moje supruge stavio na prvo mjesto. To je jedna njegova vrlo lijepa gesta, ali on je taj koji je pokrenuo pjesmu, a moja supruga je uletjela kao komandos koji u zadnji trenutak rješava talačku krizu.
Je li riječ o ljubavnoj pjesmi?
– Sve su pjesme više-manje ljubavne, pa i one najcrnijih bendova. Rokenrol je sazdan od nesretnih ljubavi. Jasno, postoje i socijalni tekstovi koji govore o takvim temama. Ja nisam takav tip izvođača, međutim, na jednom albumu sam uz pomoć supruge napisao pjesmu "Iluzionist" u kojoj se zgražam nad ovisnošću o estetskoj hirurgiji. To je, recimo, jedan socijalni tekst koji je na prvu loptu ljubavna pjesma. Kad se malo razmisli, vidi se da se radi o metafori. Mnogi autori kažu: "Da nema nesretnih ljubavi, ne bismo imali o čemu pisati." Postoje pjesme koje govore i o sretnoj ljubavi. Ja sam čovjek koji proživljava pjesmu. Moja situacija u životu je vrlo sretna, ali jasno da čovjek treba štošta proživjeti da bi bio uvjerljiv. Imao sam i ja svojih potrganih srca. Nastojim u svakoj pjesmi biti što sugestivniji. Kod izvođenja najvažnija je uvjerljivost, a ne virtuoznost.
Čija vam je kritika danas mjerodavna?
– Smatram da današnja kritika ima jedan osnovni problem, a to je specijalizovanost za određena područja. Neko ko voli šlager ne može dobro pisati o grupi Bauhaus ili U2 ili još alternativnije, o grupi The Residents. Jasno da se nekom ko sluša alternativnu muziku Severina neće svidjeti. Međutim, neko ko prati kakva je situacija na pop sceni Hrvatske i bivše Jugoslavije itekako dobro zna koje je njeno mjesto u okvirima pop scene. Naravno da sa svojom muzikom ne mogu doći na neki džez festival, ali mogu doći s Matijom Dedićem i izvoditi džez standarde. Međutim, ako govorimo o popularnoj glazbi, nedostaje mi kritika koja će se obraćati upravo onome što našem narodu najviše odgovara, a to je popularna muzika.
Smeta li vam danas šund jednako kao prije?
– Šunda danas ima strahovito puno. Nekada u Zagrebu niste mogli čuti turbo-folk u gradu, morali ste otići u neku opskurnu kafanu u predgrađu Velike Gorice ili Samobora. Bilo je nemoguće da u Zagrebu postoji mjesto gdje se uživo svira turbo-folk i da to ljudi vole. Zašto se dogodilo da jako puno ljudi voli taj tip zabave, ne znam, ali definitivno se radi o zabavi, a ne o uživanju u muzici. Kako možeš uživati u pjesmi koja govori o tome da ti taksi nije došao na vrijeme? Meni je to vrlo teško. Ali takva situacija me dotiče i mogu samo dati svoju ocjenu o tome. Ali prosperiram jer imam publiku koja dolazi na moje koncerte i još uvijek poštuje moj rad time što kupuje moje originalne CD-e. Dakle, ja i dalje radim, ali vidim što se događa. Trebat će jako puno vremena dok sve te ljude ponovo vratimo normalnoj pop muzici jer radije bih da ljudi slušaju čak i najgori šlager nego turbofolk. Jer tu govorimo o muzičkoj pornografiji, sve je previše je sve eksplicitno. Ja govorim o ljubavi, a neko govori o erekciji. To je pornografija i to su dvije vrlo različite stvari.
Je li i današnja zabavna muzika otišla preduboko u područje turbofolka?
– Radi se o tome da za sve nema mjesta. Pridošla nekvalitetna muzika s istoka istisnula je talenat, pa svjedočimo da se neki dijelovi naše muzike udružuju s takvim elementima ne bi li se ukrcali na taj voz komercijalnosti. Međutim, mislim da to nije pravi put. Trebamo se ugledati na Italiju koja također ima pornografsku muziku, ali ona nije toliko eksponirana kao kod nas. Mi smo stvarno doslovno shvatili Vorholove riječi "dati svima pet minuta slave". Tužno mi je gledati sve te starletice i ljude koji se često pojavljuju u medijima, a nemaju za kafu.
Drugi album snimali ste u Švedskoj. To nije prošlo dobro?
– Snimanje drugog albuma bilo je prije svega novo iskustvo. Puno previše vremena potrošili smo snimajući taj album. Kad je na red došlo plaćanje računa za studio, iz Jugotona su nam javili da će oni platiti samo dogovorene sate, a da ostatak moramo platiti sami. Ta pogreška nas je u konačnici stajala benda jer nije bilo nimalo lako otplatiti tako visok dug.
Najbliži ste bili s bubnjarom Električnog orgazma Goranom Čavajdom Čavkeom koji je umro u Tasmaniji, u 35. godini života od posljedica AIDS-a.Kako danas gledate na to druženje?
– Čavke i ja smo bili najbolji frendovi kompletne beogradske scene. Imate jednu pjesmu na albumu Električnog orgazma koja ide "Čavke i Massimo, forte, fortissimo" jer sam uvijek bio još luđi od njega. Ali bilo mi je krivo i ljutio sam se malo nakon njegove smrti jer me povrijedilo to što mi nije rekao da ima AIDS dok smo se družili. A mogao je. Ništa se ne bi promijenilo među nama. Nisam bio u opasnosti da se zarazim od njega, nego sam 1980-ih znao na koji se način eventualno ta bolest može dobiti. Budući da smo bili jako dobri prijatelji, smatrao sam da mi se trebao povjeriti, ali vjerojatno su on i Gile i bend odlučili da o tome neće govoriti. Očito je stanje bilo vrlo teško. Ali to što smo on i ja radili, zagrebačke tulume na ulicama Beograda, bilo je nezaboravno.
Razrađeni scenarij
Šta su to bili "zagrebački tulumi na ulicama Beograda"?
– Nas dvojica smo hodali po raznim tulumima i izvodili skečeve. Jedan smo napravili prema reklami za skijašku opremu Toper. Imali smo totalno razrađeni scenarij. Ljudi su bukvalno pišali od smijeha. Mi smo bili jedan strašno dobar tim, bio sam dobar i s njegovom majkom, često sam spavao kod njih. I otud ta pjesma na albumu Orgazma "Čavke i Massimo forte fortisimo".
Socijalni radnik mi je nadomjestio oca
S petnaest godina sudjelovali ste u krađi, čuvajući stražu. Od kazne vas je spasio socijalni radnik Branimir s kojim ste razgovarali. Koliko vam je on značio?
– Na neki način Branimir je nadomjestio oca i bio mi je vrlo velika podrška u trenucima kad sam morao odlučiti što ću sa svojim životom. Danas, nažalost, s njim ne održavam kontakt jer je ipak previše godina iza nas.
