Uz 70. godišnjicu "Radio Sarajeva" nije bilo teško odabrati pravog sagovornika. Novinarski mag Nedeljko Opančić, koji je u "Sivom domu" i "prekucao" penziju jer je nakupio čak 55 godina radnog staža, činio se idealnim da priča o radiju, ali i o svim drugim aktuelnim temama jer ovaj voditelj je jedna riznica znanja od kojeg mnogi, priznali ili ne, mogu štošta toga da nauče. Nažalost, takvi novinarski asovi se više ne rađaju, ali skormni Opančić ipak to ne pripisuje neznanju i neobrazovanju, nego vremenu koji donosi neke nove standarde.
Sa cenzurom
– Svake godine se obilježavala godišnjica radija, dok nisu došle neke ranije godine. Ipak ćemo moja raja s radija i ja na neki način to obilježiti. Ako ništa drugo, pozvat će nas bar da pitamo jesmo li živi – počinje priču Nedeljko, čuveni satiričar, posmatrač života koji vidi i ono što drugi ne vide.
Na radiju je počeo raditi odmah nakon mature u drugoj gimnaziji. Bio je pozvan kao učenik koji je prvi maturirao da nešto izjavi novinarima. Ekipa "Radio Sarajeva" ga je čekala i čim je progovorio pitali su ga bi li želio raditi kod njih. I tako je Nedeljkova karijera krenula.
– Već prvi dan sam uprtio magnetofon koji je bio teži od mene, pa pravio reportaže po školama, na ulici, ali su sve bile na neobičan način interpretirane tako da sam brzo prebačen u redakciju zabavnog programa gdje su bili Nikola Škrba, Ivan Gavrilović, Ćamil Sijarić, Šukrija Pandžo. Vrlo brzo sam počeo zarađivati pa upisao i jugoslovensku književnost i engelski. Dvije godine sam sve to trpio uz rad i napustio. Nisam završio ali život je najveća škola tako da imam i tu diplomu – priča Opančić koji je vrlo brzo sa ekipom krenuo s kultnom emisijom "Selo veselo" koja je u to vrijeme bila namjenjena seljacima. Prijedlog Zlatke Prlende o toj emisiji je usvojen i ubrzo smo snimali prvu emisiju u Sokolovićima.
I nakon prve emisije u redakciju je, priča nam on, stigla torba pisama podrške tako da je direkcija ubrzo produžila trajanje emisije na dva sata.
– Emisija je bila, neka mi ne zamjere, najpopularnija na "Radio Sarajevu". Cilj je bio predstaviti sve što je zanimljivo na selu, od pjevanja, sviranja, šaldžija, starih priča, kako je selo dobilo ime… Bila je to jedna fina razglednica koju smo kasnije proširili i na mjesnu zajednicu. Emisija je bila toliko popularna da su u to doba bili demokratski izbori i da se kandidovao Tito i Prlenda, Prle bi ga "maznuo". Ja sam radio humoristični dio. I dok ostali vrše audiciju s pjevačima, ja sam gledao mještane s kojima bih mogao pričati o problemima sela. Jazo Kapara kao lik bi komentirao sve te negativnosti, ali na duhovit način. Kada je slušaocima bilo nešto poznatije moje ime, znali su pitati ko je taj Nedeljko? A ja bi izvadio ličnu kartu i oni bi se tek tada uvjerili da sam to ja. Uvijek bi mi govorili da me nisu tako zamišljali. Mislili su da sam krupan, debeo i sa stomakom, puno stariji jer, znali su mi reći, nekako sam im pametno i zreo govorio – nastavlja Nedeljko dodajući kako su se kasnije mjenjale emisije "Luna park", "Vesela revija", "Čičak", "Cik cak", koncpet je ostao isti samo su se nazivi mjenjali.
Je li i u to doba bilo cenzure, pa niste mogli objavljivati prava imena?
– Kako da ne. Niko nije smio dirati u visoke funkcionere. Zbog zakonskih propisa nismo smjeli imena objavljivati ali često bi se prepoznali. Znali su me zvati ponedjeljkom, nakon što bude emitirana emisija, pa me pitati zašto smo ocrnili nekog "druga". Danas možeš sve reći, ali sumnjam da ne bi bilo posljedica, jer država ima veliki slušni aparat. Ma koliko novi režimi "lajali" na stare sve je to isto… samo njega nema!
Tokom tih audicija, jeste li baš vi otkrili neke nove talente?
– Emisije "Mikrofon je vaš" i "Subotom uveče" su bile takmičenje pjevača amatera, ustvari to je bila neka preteča današnjim festivalima. U Tuzli, među amaterima pjevačima, bio je izvanredan brico i pjevao i izgledao odlično – Zekerijah Đezić kojeg smo, nakon prve pobjede, vodali sa sobom. A onda smo Đezu zaposlili na radiju jer je imao sjajan glas, pa je njegovu palicu preuzeo Muhamed Mujkanović. Sve do Sanskog Mosta kada ga je pobijedila Ljubica Berak. Eh, onda smo otkrili Dragana Stojnića, studenta koji je stigao iz Francuske, istina on se takmičio u zabavnim pjesmama.
Vaša TV emisija kojoj je koncept bio nezaborav pjesme i izvođača do nedavno se emitirala na BHT1?
– To je snimano prije devet godina. Još sam tada bio u dopunskom radu. Pa, očigledno nemaju šta drugo emitirati nego to. Ta emisija je bila više nego potrebna jer trećina ljudi iz te emisije više nije među živima. Žao mi je što nisam uspio uraditi emisiju sa Safetom Isovićem jer on je stalno imao nekakve druge obaveze, ne znam zbog čega i baš mi je žao. Beba Selimović me je nedavno zvala da dođem po kišobran koji sam kod nje zaboravio prije deset godina. Nekako nam odlazi ta prva liga pjevača. Zehra ode, Trebo, Mujkanović, Đeza…
Ima li, po Vama, danas neko ko može naslijediti Bebu, Zehru, Safeta…?
– Ja pomalo starinski gledam na to. Prva izvedba je nešto što pamtim, bilo koja druga je plagiranje i ona ne ostavlja na mene nikakav utisak. Mladi Damir Imamović doživljava sevdah na svoj način i tako ga i prezentuje. Što se ukusa tiče ova današnja generacija je iščašena, rođeni su ili desetak godina kasnije kada su urednici lomili ploče novokomponovanih pjesama, to su zvali šund. Tolika je bila odbojnost prema tom novom. I sad je to novo za ovo sad šta se izvodi evergrin. Danas se pjevaju pjesme koje ti u društvu ne možeš pjevati, plasira se nešto što nema budućnosti.
Ima li danas neka emisija koja privlači vašu pažnju?
– Jedna od boljih emisija za moju generaciju je "Nikad nije kasno". Pokrenut je tako jedan dobar projekat koji mi je baš "sjeo", a koncept je izvanredan. Ko je pravi autor ne znam, ali ovo što su Žika i Saša uradili je nešto prekrasno. Ostale emisije uglavnom preskačem. Recimo, "Pinkove zvezdice" su izvanredne, kao i "Zvjezdice" na RTL. No žiri u Hrvatskoj je toliko neozbiljan i nekompetentan u odnosu na beogradski žiri. Leontina je profesorica pjevanja i vrlo realna, pa onda ove dvije tri aktuelne pjevačice, pa Hari kojem treba kapu skinuti za poznavanje te vrste muzike. A najgora emisija je "Audicija", njih četvorica budalesaju više nego što gosti treba da izvode fore. Za Marinkovića se posebno čudim na osnovu čega je on prošao na TV. Na osnovu kreveljenja i psovanja!?
Kako to da naše TV ne znaju napraviti neki kvalitetan domaći program?
– Očito ne znaju napraviti i onda nemamo naš proizvod. U redakcijama nemaš ljudi koji vole pravu muziku. Forsiraju se samo oni pjevači koji se dopadaju urednicima. Prolaze samo odabrani. A evo Aldijana Tuzlak se, recimo, izgubila a bila je veliki potencijal. Iznenadio sam se kada sam je vidio, izrasla je a mi smo je vodili još kao tinejdžericu. A da bi zaradila hljeb mora da pjeva što publika traži.
Uz koju pjesmu vi razbijete čašu?
– Više njih. Volim Tozine pjesme, Šabanovu "Dođi da ostarimo zajedno", pjesme Lepe Lukić, Sejinu "Plava žena, topla zima". Bebinu "Plačem ja plačeš ti", "Da sam ptica i da imam krila"… Ma to su klasici u svakom smislu i to je neprevaziđeno. Što se tiče mog pjevanja, znam guknuti ali se stidim pred rajom, kada sam sam pjevam, ali kada sam u društvu bojim se da ću nešto pokvariti.
Kako provodite penzionerske dane, družite li se sa starom rajom?
– Rijetko jer to su te godine kada se svako zavukao u svoju čahuru, kao puž s kućicom. Bavimo se unucima koji su nam nadomjestak i satisfakcija što se nismo mogli baviti djecom. Tu su još ambulante, pregledi i prepoznavanja. Došli smo u tu situaciju kada se promijeni čovjek, dobije trbuh, oćelavi a u tim susretima sam ja još uvijek prepoznatljiv. Uglavnom šetam sa unukom, bicikl, lopta… Idemo na Betaniju, ganjamo ovce (smijeh). U kino ne znam kada sam otišao, u pozorište ponekad. Gledam utakmice i uvijek navijam za Barselonu, Arsenal i Sarajevo. Volim da šetam, a toliko sam se našetao u ratu da sam prešao kilometražu za godinu kao automobil hitne pomoći.
Bez humora
Postoji li možda neki Vaš nasljednik?
– Ma ne. Više ni jedne novine nemaju tu humorističku crticu, a kamoli stranicu jer svaki radio je u to doba imao humorističku emisiju. Probao je nešto uraditi Osman Džiho samo je on govorio tuđe tekstove, pisao mu je Milovan Jeftović i mislim Šadinlija. On je kupovao tekstove i izvodio. Imam njegove dvije kasete gdje je on i autor teksta i odlične su. Ismet Horo me podsjeća na francuskog komičara Burvila sa onom neobičnom facom te kupi na prvi pogled. On uzima napisane stvari kompilira tuđe šale, ali odlično interpretira i napravi sataraš. Ova dvojica momaka iz Mostara čija se emisija emituje na "Hayatu" su vrlo zanimljiva. No, dešava se kao što je to uvijek slučaj sa humorističkim satiričkim emisijama da dolazi do zasićenje. Isto sam gledao svaku na početku epizodu "Lud, zbunjen, normalan" ali sada više ne. Autor je prezasićen ali vjerovatno samo zbog ugovora pravi neke nove folove, dovodi neke nove face i na taj način, po mom mišljenju, degradira izvanredne glumce.
Kad pogledam Vreću razbije mi iluziju da podsjeća na Himzu
Koliko je po Vama Božo Vrećo autentičan?
– Božo Vrećo je mene prvo iznenadio izgledom, a kasnije kada sam čuo od kada i kako je takav prihvatio sam ga kao čovjeka koji je uplivao u te vode i fino pliva u tome. Njegove glasovne mogućnosti su neosporne. Imidž je njegova privatna stvar, možda je malo čudan za naše krajeve ipak smo malo staromodnija nacija. Iskreno, ne gledam ga kao sevdaliju jer mi on ne daje ono što je znam da je sedalinka, to nešto novo što narod voli ali ja ga ne mogu prihvatiti kao izvođača sevdaha. Čudan je njegov doživljaj sevdaha. Čini mi se da je preuzeo repertoar Himze Polovine jer samo on je pjevao ženske tekstove. Skida ga pomalo i kad pjevam čujem i vidim Himzu na nekim prelazima, ali kada ga pogledaš razbije ti tu iluziju. Vrećo nije u toj vreći.
Vrijeme Miše Kovača je davno prošlo
– Pjevač mora znati kada treba da se povuče, a ne brukati se kao Mišo Kovač. Pod stare dane plače i kuka sa onakvim izgledom kakav jeste. Plače što ga ne angažuju. Ma, moj Mišo, tvoje je prošlo! Zehra Deović je tačno znala kada treba reći hvala. Bebu nedavno pitam ima li pjevanja, a ona meni: "Nema dušo moja, ja sam s pjevanjem završila, gdje ću stajati dva sata na pozornici". Samo veliki ljudi to znaju reći.
Lepoj sam zamjerio što se bruka po rijalitijima
– Ne gubim vrijeme na rijalitije i budalaštine. Lepoj Lukić sam to zamjerio, šta će ona među tim gilipterima, neuspjelim ljudima koji na taj način žele da budu popularni. Ne čudim se ni Eri ni Bori, to su papci, ali njoj…
