Prije osam decenija, u jutro 16. aprila 1936, rodio se Šaban Bajramović. Dan njegovog rođenja biće obiležen u nedjelju u sarajevskom Kamernom teatru.
– Teško je živjeti bez Šabana. On mi je bio sve, veliki, iskren čovjek, koji nije umio da sakrije ni svoje uspjehe, ali ni padove. Utjeha su mi njegove pjesme, koje često slušam, ali me svaka u srce pogađa i stalno plačem iako je prošlo osam godina otkako me je zauvijek napustio – priča Milica Bajramović, udovica kralja romske pjesme.
– Živim od 9.000 dinara penzije, a da mi nije djece, umrla bih od gladi. Kada mi je Rasim Ljajić predavao rješenje o penziji, kazao mi je da ću preko toga dobijati i socijalnu pomoć, ali od toga ništa nije bilo – kaže Šabanova udovica. Međutim, kako naglašava, od nemaštine joj teže pada to što i njen muž pada u zaborav.
– Za sve ove godine niko me nije obišao niti se interesovao za njegov rad. Njegov 80. rođendan je 16. aprila, ja ne znam da se iko toga sjetio, bar nas niko nije pozvao na neki događaj povodom tog datuma. Šabanu bi to bilo mnogo žao, on je nesebično darovao svoj talenat. Pjevao je, ali je bio mnogo dobar glumac, sve je to radio tako lako jer je u tome uživao. Nije to radio da bi zarađivao, već zato što je to volio. I to je bila tajna njegove izuzetnosti – prisjeća se Milica.
Ona žali što niko od njegovih potomaka neće nastaviti da se bavi muzikom.
– Njegov dar je umro s njim, imamo tri kćeri i 11 unučadi, ali njegov glas niko nema. To se jednom rađa i to je Šaban sa sobom odnio. A taj dar koji je imao nije smatrao nečim izuzetnim, takav je bio skroman čovjek… Nije se obogatio od svoje slave, pjevao je na svadbama da bismo preživjeli – završava svoju ispovijest udovica velikog muzičara.
(Kurir/Express)
