Kada čovjek počne da nabraja sve bendove koji su iz Sarajeva krenuli ka visinama regionalne pop-rok scene, nekako ostane zabezeknut pred spoznajom da taj spisak ide u nedogled. Zbog te činjenice Sarajevo je postalo regionalni lider, a sarajevska pop-rok muzička škola na daleko čuvena, poznata i priznata. Opšti utisak, da je u sveprisutnoj degradaciji društva, došlo i do degradacije u muzičkom stvaralaštvu koje glavni grad Bosne i Hercegovine ima da ponudi, s vremena na vrijeme opovrgne neki bend, koji dokaže da još uvijek umijemo da stvaramo odličnu muziku, onu s tendencijom da postane kultna, antologijska.
Bend koji tu činjenicu još uvijek nije pokazao, jer mu životni vijek nije to nije dozvolio, ali koji bez imalo sumnje posjeduje potencijal da to postigne svakako je „Jindas“. Grupa momaka koja se okupila s ciljem da stvaraju eksperimentalnu muziku, bez žanrovskih okova, nedavno su objavili spot za pjesmu „Ovej i Aras“, te skrenuli pažnju na sebe. Članovi benda su Narcis Zečić – flauta i vokal, Benin Mujkić- truba i bek vokal, Mirza Salković- gitara, Kemal Herenda – Bas gitara i Rifet Čamdžić- bubnjevi i perkusije.
O svom dosadašnjem radu, stvaralaštvu, planovima, muzici, poetici za magazin Express govori Mirza Salković, član ovog uistinu zanimljivog sastava.
Svirka bez granica
„Jindasi“ su nedavno objavili pjesmu “Ovej i Aras” koja je urađena uokvirima ska žanra. Možemo li očekivati da cjelokupno stvaralaštvo benda ide u tom pravcu ili će biti primjese raznih muzičkih izražaja? Lično naslućujem primjesu panka?
-U osnovi, mi najviše koristimo reggae zvuk koji kombinujemo sa ska, jazz,etno i španskom melodijom. Mada u konačnici sviramo bez granica pa šta ispadne. Tako je najbolje, ograničavanje samo sužava prostor djelovanja.
Pjesma donosi sliku suprotnosti, sukoba, antipodskog odnosa. Kako je nastala i koja bi njena poruka trebala biti?
-Nastala je sa željom da se uradi pjesma o mentalitetu urbane sredine, ma koja god to bila. Metafora je Sarajevo, ali se ona može primijeniti na sve gradove bivše Jugoslavije. Pjesma se oslanja na pozorišni komad “Bajka o Sarajevu”, autora Gorana Simića, koji je kroz ovo djelo, kreirao bajku o dva brata koji su vječito u sukobu, da bi na kraju skontali da ne mogu jedan bez drugog i tako nastane Sarajevo. I danas se to može jako dobro poistovijetiti. Pjesma u biti pjeva o prvom komšiji, te govori o tome da je on najpreči, ma kako god se zvao i koje vjere bio.
Koji bendovi su najviše uticali na vaše stvaralaštvo? Imate li uzore ili ste u potpunosti okrenuti sebi i vlastitom izražaju?
-Jako je teško to odrediti, jer gotovo svaki od članova benda ima drugačiji ukus. Uzore nemamo, ali cijenimo svakoga ko piše pjesme bez ikakvog kompromisa, ne podilazeći trendu i prosječnosti mase. Ko god ima stav, naš je drug.
Ima li berićeta od bavljenja alternatvinim muzičkim žanrovima u Bosni?
-U Bosni ima jedino berićeta od državne firme i političke stranke. Ovo je više strast i potreba, o novcu ne razmišljamo. Da je novac zvijezda vodilja, više bi tražili kompromise, a to ne želimo.
Kreativni proces
Koje ciljeve ste sebi zacrtali za neki naredni period?
-Što više svirati i kreirati nove pjesme. Trenutno smo u kreativnom procesu ekranizacije pjesama, finaliziramo album i najviše smo tome posvećeni. Stalno probavamo i jedva čekamo da krenemo sa live nastupima, to je jedino mjerilo koliko je neki bend dobar ili ne. Dakle sviranje, sviranje i samo sviranje.
Postoji li šansa da Sarajevo ponovo postane regionalni lider po broju i kvalitetu bendova koji se ostvaruju u savremenim, urbanim tokovima?
-Već jeste, samo mi ne cijenimo dovoljno rad određenih autora. Ne bih ja to sveo na Sarajevo, već gledao s pozicije cjelokupne zemlje. Možda nemamo ogroman broj bendova kao Srbija i Hrvatska, ali definitivno da je svaki nevjerovatno autentičan i originalan na svoj način. „Zoster“, „Letu Štuke“ i „Dubioza Kolektiv“ su veličine koje ne cijenimo dovoljno, a jači su od pola regionalne scene.
Hoćemo li ikad dočekati neki novi nadrealni talas?
-Ako bude potrebe za njim, vjerovatno da hoćemo. Još uvijek živimo i proživljavamo skečeve koje su prorekli Nadrealisti prije nekoliko decenija, a nismo naučili lekciju.
Kako gledaš na najpopularnije savremene izvođače? Jala Brat i Buba Corelli su postali personifikacija auto tune fenomena koji uživa nevjerovatnu popularnost. Kako doživljavaš taj žanr, tokove, izvođače.
-Ne doživljavam. To je trend koji traje nekoliko godina i nestane. Klasični primjer kreacije muzičke industrije, koja najviše šteti samoj muzici. Ne rade oni ništa vele drugačije,to je aktuelno u čitavom svijetu. Svako sluša muziku u rangu svog intelektualnog kapaciteta, sloboda izbora. Kada ti se nešto ne sviđa, okreneš kanal ili radio stanicu. Previše se toj vrsti muzike daje negativnog marketinga, koji u konačnici samo podiže popularnost, jer mladi vole sve što je u neku ruku zabranjeno, štetno ili nametnuto kao da ne valja. Treba ignorisati, proći će i ovaj trend. Vrijeme na kraju pokaže šta je vrijedno spomena.
Ima li nade za muzičare koji zaista sviraju neki instrument?
-Naravno, kao što sam već rekao, ovo je samo trend. Pristupati muzici kao modi i kao da je trenutna furka je prolazno. Kome je to strast, onda to živi vječno. Uvijek će biti ljudi koji tragaju za takvim stvarima, nekad više a nekad manje, ali će uvijek biti publike koja voli nešto iskreno i plemenito.
Sukob mišljenja
Bio si član benda “Futavci” koji je stvarao, snimao, nastupao, stekao simpatije publike. Zašto ste se raspali?
-Sukob mišljenja, različit pristup i pogled na projekat. Prirodna stvar, ovakve projekte održava entuzijazam, kada on nestane, najbolje se pozdraviti.
