Virtuoz na harmonici Jovica Petković rasipao je muziciranje cijelim svojim bićem. Maestralno, besprijekorno, čisto, znalački i precizno. Bez greške. I ne samo to. Dok bi „prebirao“ svoju dugmetaru ravnopravno objema rukama zračio je posebnim šarmom. Emotivno je doživljavao svaku svirku, a ta ekspresija se širila od njega po cijeloj sceni gdje bi stajao. Jovicina djela su načinila preokret u folk muzici bivše države.
Jovica Petković rođen je 1927. godine u Smederevu. Ljubav prema harmonici i muzici uopšte iskazivao je još od ranog djetinjstva. Samouk izvlačio je tonove po sluhu i sa talentom. Imao je 18 godina kada je završio Drugi svjetski rat koji ga je zadesio na Slaviji. On i njegove kolege postali su milicioneri. Pušku nije dotakao osim harmonike koju je svirao. Našao se tu i dirigent Vojislav Simić koji ga je naučio da svira rumbu. A onda je dobio priliku da trenira boks. Prijavio se i išlo mu je. Čak je kao državni reprezentativac postao prvak u velter kategoriji.
Izašavši iz milicije vratio se kući u Smederevo da čuva goveda. Svirao je s vremena na vrijeme u Smederevu, Beogradu ali talenat ne može proći nezapaženo. Jedan od šefova kafanskog orkestra čuo je za siromašnog virtuoza koji nema instrument i čuva krave. Dao mu je svoju Dalape da nešto odsvira. On je to prihvatio sa zadovoljstvom i zasvirao, što je ovoga ostavilo u čudu. Pitao je samo ko ga je učio da svira i ponudio mu da s njim pođe u Sarajevo, jer im je potreban dobar harmonikaš a bio je spreman i da mu kupi instrument. U Sarajevu je počeo svirati na Staroj stanici. Muzički umjetnik Zijo Kučukalić ga je čuo i predložio za audiciju Radio Sarajeva.
Te ‘55. godine glatko je prošao ispit. Čak su mu i urednici kupili harmoniku. Počeo je sa živom svirkom i studijskim radom. No, prethodno je morao da nauči note, zajedno sa Zaimom Imamovićem, kojeg je kasnije pratio i s njim snimao u studiju za oskudni fonoarhiv. Za Safeta je kreirao pjesmu „Sarajčice hajdemo“, „Sjetuje me majka“… Sarađivao je i sa Zehrom, Bebom, Kurtagićem, Zorom, Nadom, Himzom… Jovica je radio zajedno sa Šerbom, Todorovićem, bratom Ratom. Njihov tim osnovao je Ilidžanski festival, a Jovica je bio zadužen i za muzičke audicije. Stvarao je pjesme, komponovao, bio šef narodnog orkestra RTVSA 35 godina.
Sve što je odsvirao ili autorizovao umjetnik nevjerovatne tehnike zvučalo je u duhu narodnog melosa kao i pjesme „Sa Igmana pogledat je lijepo“, „Razbolje se srce moje“, „Da sam ptica“, „Smederevo grade od davnina“, „Smederevska jesen dođe“, „Kada moja mladost prođe“… Brojna kola koje je snimio Petković zabilježena su sa arhivskim snimcima, LP pločama i singlicama na kojima je svirao ne samo svojom virtuoznošću, tehnikom nego i svakim svojim damarom. Njegove improvizacije, melodija i foršpili ostavljali su slušaoce bez daha. Sav svoj temperament za stvaranje iz njega se oslobodio u periodu finih diskografskih vremena. Pokazao je svoj stil kojim je opečaćeno njegovo ime i prezime. Početkom rata odlazi u Beč gdje je živio skromno a vodio tamošnju muzičku školu, radio je na Akademiji i to 23 godine. Moždani udar doživio je 2007. godine i nije se predavao. Dosta dobro se borio sa bolešću a pred kraj svog života završava u tamošnjem staračkom domu. Preminuo je 2015., sahranjen u rodnom Smederevu. Stvaralačka čarolija ovog sjajnog umjetnika je utihla tog trena sa njegove Dalape.
Jovica Petković bio je ponosan, između ostalih, na momente kada mu je ukazana čast da svira pred Vinstonom Čerčilom, engleskom kraljicom, vojvodom od Edinburga i Andrejom Bromikom.
Priznanje rodnog grada
U bečkom „Domu staraca“ svetosavsku povelju grada Smedereva priznanje za svu ljubav prema rodnom gradu kojeg je nosio u srcu sve vrijeme uručio mu je 2009. tadašnji načelnik grada Smedereva.
Oduševljen Borom Dugićem
Na audiciji muzičara u Goraždu Jovicu je svojom brzinom i tehnikom oduševio frulaš Boro Dugić kojeg je odmah pozvao u orkestar jer su u to vrijeme imali samo Hamdiju Salkovića. Dugić svoj debi i sada kao veliki umjetnik pominje govoreći da je od Jovice naučio kako se odnositi prema instrumentu i duhovnom nasljeđu.
Najbolja svjetska harmonika
Od vlasnika fabrike harmonika Dalape dobio je na poklon harmoniku rađenu tri i pol godine. Najbolju na svijetu koju je radio tim inženjera u znak zahvalnosti Jovici koji je promovirao njihovu harmoniku te su tako prodali veliki broj instrumenata.