Danas živimo u vremenu kada se više poslovi ne djele na muške i ženske. Žene su postale ravnopravne u skoro svim sferama života sa muškarcima, ali ipak u jednom zanimanju Envera Smajlović iz Frankfurta otišla je jedan korak dalje, kako mnogi muškarci, ali žene vole da kažu, od dozvoljenog.
Volim vožnju
Naime, Envera se bavi prevozom umrlih na sve destinacije nekadašnje Jugoslavije, ali i dalje. Ona je samohrana majka troje djece, trojice sinova, ali posao kojim se bavi i tako prehranjuje svoju porodicu ne spriječava je u tome da bude dobra majka, domaćica i poslovna žena.
– Prevozom umrlih, rahmetlija bavim se već sedam godina, a samostalnu Internacionalnu pogrebnu firmu "Smiraj" imam godinu dana. Mnogi me pitaju da li me je strah, a uvijek kažem da se moramo paziti i čuvati živih ljudi, a ne mrtvih. Često putujem sama. Jednostavno volim vožnju, uživam u njoj, a uvijek mi je jedini cilj da preminulu osobu dovezem do mjesta gdje će biti sahranjena. Vjerujte da imam prednosti u ovom poslu u odnosu na muškarce jer svu neophodnu dokumentaciju veoma brzo završavam u konzularnim predstavništvima, u policiji… Već me sada veoma dobro poznaju na svakoj granici da me više i ne zadržavaju – ispričala nam je Smajlović.
Na pitanje da li je barem nekad imala strah od tog posla, rekla nam je samo na početku kada je imala prvu vožnju, a radilo se o osmomjesečnoj bebi.
– To je bila moja prva vožnja od bolnice do mezarja, a bilo je u gradu Darmstadu. Tada sam prvi put vidjela mrtvaca, a ta beba kao da me prosvjetlila, kao da mi je dala neku snagu koja me evo i dan danas prati. A, opet najteža vožnja mi je bila kada sam vlastitog oca, koji je poginuo u Banovićima, vozila od bolnice do kuće. Ali, to je jednostavno posao, neobičan za ženu, ali posao koji mene na neki način ispunjava. Uvijek pomislim da sam ja ta, posljednja osoba koja umrle vozi do njihovog posljednjeg prebivališta. Tokom vožnje stalno učim, molim se dragom Bogu za umrle – nastavlja ona.
Envera nam je rekla da ne bi sebe nikada mogla zamisliti da sjedi u birou ili da radi u nekoj tvornici. Jednostavno je shvatila da je posao kojim se bavi, posao njenog života.
Pitali smo Enveru kako reaguje porodica umrle osobe, imami, fratri, kada žena izađe iz pogrebnog automobila.
Hrabra
– Do sada sam imala samo pozitivne reakcije, a posebno je bilo zanimljivo u Beranima kada me dočekao predsjednik njihove mjesne zajednice koji mi je pružio ruku i čestitao. Rekao mi je: "Svaka ti čast! Hrabrija si od bilo kojeg muškarca. Još nikada nisam vidio da se žena bavi tim poslom – dodaje naša sagornica.
Voli noćne vožnje. Razmišlja o tome da je iza njenih leđa meit, umrla osoba, ali isto tako zna da mora doći do cilja.
– To je za meine postalo normalno. Tu je samo tijelo, bez duše, a duša je nešto što čini cijelinu svakog od nas – priča Envera.
I mada se čini čudnim, ipak mnogi od rodbine i prijatelja preminulih osoba žele da sa Enverom ostanu u prijateljstvu.
Iz svih ovih „putovanja" Enveri je najteže pala vožnja 23-gopdišnjeg mladića koji je došao sa ocem da radi na građevini.
– Otac je imao samo njega i htio da bude nekoliko mjeseci s njim, da kao nešto novca zaradi. Dečko je bio iz Visokog i kada sam ga dovela u Visoko, osjećala sam se kao da nekog svog sahranjujem. Posebno je težak bio momenat kada sam vidjela njegovu mamu da plače koja je sina jedinca dočekala u mrtvačkom sanduku – nastavlja Smajlović.
Zbog posla joj je teško naći ozbiljnog muškarca
Envera nam je još otkrila da je joj teško upoznati nekog ozbiljnog muškarca jer kada kaže čime se bavi, svi imaju neko odstupanje od nje. Envera je inače jedina žena u Njemačkoj koja se bavi ovim poslom, a u Evropi ih ima samo dvije.
