Ni tragičan odlazak s ovog svijeta izuzetnog muzičkog velikana Šabana Šaulića, nije bio prepreka da se razni estradni, pa i neki medijski smutljivci, ne pokušaju „ogrebati“ za trenutak svoje slave i medijske popularnosti.
Spominjali smo neprimjerene izjave Hasana Dudića i Bekija Bekića o tobožnjim bosanskim pjevačima koji su se, navodno, obradovali što više nema Šabana na sceni. Potom se Bekić, shvativši kakve je bedastoće izgovarao, „čupao“ na stranicama našeg magazina da baš i nije tako mislio, „…al’ eto, omaklo se“ . I taman kad smo pomislili da se to „samo omakne“, dogodi se nastavak te bezobrazne priče.
U programu TV Happy, „perjanica“ te televizije Milomir Marić ugostio je Radeta Vučkovića, kao „najboljeg prijatelja“ Šaulića, te ga, kao naivno, upitao: zbog čega su bosanski pjevači mrzili Šabana? Vučković je zamucao, jer nije znao šta da kaže, kada je istina da su izvođači iz BiH najviše voljeli i poštovali Šabana. No, Marić (koji se od autora crnohroničnih tema specijaliste za negiranje genocida, odjednom „samoproglasio“ i za muzičkog eksperta) nije dao da mu propadne ta nebuloza, pa je izjavio kako je to stoga što je Šaulić prvi pravi interpretator prave narodne pjesme, „jer su se Safet Isović i Zaim Imamović derali, a Šaban je pjevao kako treba“! Zbunjeni je Vučković na to, da Mariću ne ugrozi „znanje“, dodao kako su to bili „mahalski pjevači“…
Uvrijedili su se na ovo mnogi poznavaoci narodne muzike u BiH, ispunili i društvene mreže svojim komentarima na ovo potpuno nepotrebno „prozivanje“ bh legendi sevdaha. A jedan od najboljih poznavalaca muzičke scene u ex-Jugoslaviji Enver Šadinlija, ogorčen je:
-Ne treba Safeta i Zaima braniti i ne branim ih ja od Milomira i sličnih. Njihovo je djelo njihova najbolja odbrana. I sam je Šaban uvijek spominjao Safeta kao uzora. A da se Zaim Imamović, najnježniji glas u historiji sevdalinke „derao“, to može tvrditi samo totalan neznalica ili bezobrazni mrzitelj Bosne i Hercegovine i sevdaha i sevdalinke. Za informaciju takvima Zaima su, kao najboljeg tumača sevdaha i jedinicu mjere za dobro pjevanje pedesetih godina prošlog stoljeća kumili i molili da ga zaposle u Radio Beogradu i daju mu stan i platu koliku želi. A šezdesetih i sedamdesetih – kad su „mahalski pjevači“ Zaim i Safet skupa pjevali na koncertima u Domu sindikata u Beogradu, to se dešavalo kao kino predstave – tri u danu, po desetak dana zaredom. To su mi osobno pričali ovi naši neprevaziđeni velikani, čiji je zvjezdani status i u Srbiji uvijek bio neprikosnoven. I s poštovanjem ih se spominje uvijek i svuda. Eto, to sam morao kazati, jer to treba da se zna za sva vremena!
