Sarajevska grupa "Divanhana" polako ali sigurno korača ka samom vrhu. Mada ne prezentiraju komercijalnu muziku, već su orijentirani na bh. sevdah, publika prepoznaje njihov kvalitet, njihov vrijedan rad, pa su tako njihovi koncerti unaprijed rasporodati, a u posljednje vrijeme, slobodno se može reći, svojom muzikom osvajaju kompletno njemačko tržište.
Razgovarali smo sa Nevenom Tunjićem, koji je na neki način i glasnogovornik "Divanhane".
– Ne mislim da smo neki ogroman uspjeh ostvarili, već smatram da smo pronašli način da ljudima plasiramo nešto što je već među njima popularno, ali na neki drugačiji način. Kada smo mi počeli 2009.goidne tada nije bilo baš popularno da se mladi ljudi bave tom vrstom muzike, mada smo imali starije kolege koji su se tim počeli baviti poput Amire Medunjanin, Mostar sevdah reunion i Damira Imamovića koji su zadržali tu neku stariju publiku, a mi smo tu uskočili i svojom nekom posebnošću počeli smo da privlačimo i mladju publiku. U posljednje vrijeme počeli smo malo više da se upoznajemo i družimo sa publikom u dijaspori, a što me posebno veseli jer vidim da ima dosta maldih ljudi koji su faktički odrasli van granica BiH, ali znaju,vole i njeguju sevdalinku.
Dok mnogi teže ka bržem uspjehu i velikoj popularnosti vi ste odabrali neki teži put da prezentirate sebe i muziku koju svirate. Zašto baš sevdah, a ne pop, rok, folk?
– Mi smo u „Divanhani" svi školovani muzičari, završili smo muzičke akademije, pa nam tako ništa drugo nije preostalo već da se bavimo muzikom. Po meni jedini ispravan način je da ulažeš u sebe, pa da čekaš da se to neko ulaganje na kraju i ostvari odnosno počne da se vraća. Tu nam je trebao momenat sreće i momenat kvaliteta koji je jako bitan i strpljenje. Da budem iskren protiv folk muzike zaista nemam ništa. Kolege koji pjevaju turbo folk su veoma vrijedni ljudi, koji pristaju da rade pod raznim uslovima. Oni se jednostavno publici nude, a onda publika bira šta i koga želi da sluša. U folku i njegovim pjevačima nema ništa pogrešno.
Od osnivanja grupe promjenili ste tri pjevača, zbog čega? Mnogi kažu da je Vanja bio najbolji. Da li je to tako?
– Svako ima svoje mišjenje i u to ne bi ulazio. Kada je Vanja pjevao to su bile dvije odvojene cijeline Vanja Muhovići Divanhana. Vanja je oduvijek želio biti pjevač, mi smo željeli biti band. Planirali smo objaviti jedan, pa možda dva ili tri CD, ali smo nakon prvog vidjeli da nema potrebe da se dalje radi zajedno. Vanja je želio biti solo pjevač. Nakon njega došla je Lejla Ćatić, nije bilo planirano da se od nje odvajamo, ali ona je došla u bend sa tek navršenih 18 godina, djevojaka koja nije uopće bila formirana po pitanju čime želi da se bavi u životu. U radu sa nama definirala se kao osoba, pa je poslije pronašla put u nečem drugom, a ne u muzici. Ovaj zadnji disk snimili smo s njom i to je bio naš oproštaj od nje, a s njom smo zajedno tražili novu pjevačicu i tako došli do Naide. Bilo je teško naći nekoga ko ne želi "preko noći" da postane popularan, već da na duži vremenski period nešto ulaže, a Naida definitivno ispunjava naše kriterije.
Danas je muzika skupa "igračka". Ko finansira odnosno kako se finansira "Divanhana"?
– Mi se sami finansiramo, promotivno nemamo ni jednog sponzora. Mi gledamo na to da treba pomoći onima koji su tek na početku, koji su zaista talentirani, ali nemaju novca da se sami finansiraju. Ja to gledam sa te strane. Nedavno sam završio u bolnici zbog alergije i bilo mi je krivo sto sam uopšte došao kada sam vidio koliko ljudi ima teške bolesti i kojima je pomoć zaista neophodna. Rezonujem te stvari na takav način. Mi smo se dovoljno ostvarili da možemo da živimo i nas finansiramo od našeg rada.
Da li kao grupa koja širom Evrope popularišete muziku države kojoj ta muzika pripada imate neke pomoći od BiH?
-Ne, nemamo i nismo mi ljuti što se ne finansiramo iz državnog budžeta. Država ima dovoljno problema i mjesta kojima je pomoć neophodna, ali ipak moram da kažem da toj istoj BiH nije njene dijaspore koja puno ulaže i potroši novca kada dođe u BiH, ta ista BiH bi davno prestala da diše. Tako da država ima i veće probleme koji su bitniji od kulture, a to je žalosno. Ne kažem da se u kulturu ne ulaže, ali ne postoji organizovani fond da bi se ulagalo u nas ili nekog drugog.
Kada putujete šta volite kao grupa da slušate u autu?
– U svakom slučaju ne slušamo našu vlastitu muziku, ali veoma rado slušamo Amiru Medunjanin. Uz njene pjesme se baš opuštamo. Imamo jedan veliki respekt prema njoj.
Da li su "Divanhana", "Halka" i Božo Vrećo jedni drugima konkurencija?
– Mislim da nismo, a i ne možemo biti jer smo svi različiti. Publika koja sluša nas, sutra će otići da sluša i gleda Božu Vreću i grupu "Halka". Sevdalinka je ta koja nas veže, ali je što se tiče nastupa jedan sasvim drugačiji i odvojeni temperament. Da je Božo Vrećo na sebe skrenuo pažnju, to jeste sigurno, kako izgledom isto tako i kvalitetom, ima svoju publiku. A publika je i sudija i kadija, kako nama tako svima.
Naida Ćatić: Velika je odgovornost da opravdam ono što je Lejla radila
Zamolili smo i novu pjevačicu grupe "Divanhana", Naidu Ćatić da prokomentira članove benda, kao i njen dolazak u grupu.
– S obzirom na to da su u grupi sve profesionalci, odlični muzičari, drage osobe onda nije ni teško biti prijatelj s tim ljudima. Ponosna sam i sretna što sam dio jedne takve ekipe, prije svega što su me prihvatili kao sestru i prijateljicu i kao saradnicu. Nije mi bilo teško doći na Lejlino mjesto jer mi smo svi univerzum za sebe. Naravno velika je odgovornost na meni da opravdam ono što je Lejla radila, a ja se nadam da ću kod kako članova benda isto tako mnogobrojne publike opravdati ukazano povjerenje. Bez obzira što sam završila Ekonomiju moja želja je oduvijek bila da se bavim muzikom i ovo sve je faktor sudbine. Valjda je ta moja velika želja i volja mene dovela do "Divanhane", a mislim da je prije svega moje srce koje žudi za muzikom. Sevdalinka je oduvijek bila vrsta muzike koju sam željela da pjevam, tako da je "Divanhana" ostvarenje svih mojih želja. Sevdalinka je ta koja me ispunjava i kao ličnost i kao pjevača – rekla nam je ona.
