Goran Ipe Ivandić ukopan je 14. januara 1994. godine na beogradskom prigradskom groblju Orlovača. Deset godina kasnije obišao ga je i autor Dugmetove biografije Dušan Vesić. Njegov tragičan kraj desio se u 39. godini života (pronađen je mrtav ispred beogradskog hotela “Metropol”) do danas je obavijen velom tajne, iako ga je, prema službenoj policijskoj verziji, u smrt odveo fatalni skok sa šestog sprata pomenutog hotela.
–Bili smo, naravno, sretni, da mu je nad glavom mramorni spomenik, mada smo znali da je to zato što je Draganin otac Bogoljub naprasno umro 2003. i bio pokopan u grobu svoga zeta.
Tako negdje u dnu tuđeg spomenika piše: “Goran Ivandić 1955-1994”. I ne piše barem “Goran Ivandić Ipe” kako smo ga svi znali – jer kamenorezac valjda naplaćuje po broju uklesanih slova. A to što piše ćirilicom, mada je latinica bila Ipino pismo… kao da to i nije njegov grob, kao da je u tuđi grob zalutao- napisao je Vasić u svojoj knjizi.
-Ne vjerujem da je Ipe počinio samoubistvo! Mislim da nikada nije bio labilna osoba. Meni je čudno da čovjek kojeg sam dobro poznavao i koji nije bio sklon samoubistvu skoči u Beogradu sa šestoga sprata. Nemam pravo ulaziti ni u kakve pretpostavke, jer ne pripadam ljudima čiji je to posao, ali samom sebi dopuštam pravo to izreći – tek je jedna od brojnih, proteklih godina opetovanih izjava pjevača Željka Bebeka o misterioznoj smrti Gorana Ipe Ivandića, nekadašnjeg bubnjara “Bijelog dugmeta”. Teoriju o Ipetovom samoubostvu oborila je i njegova djevojka sarajevska pjevčica i Amila Sulejmanović koja je napisala knjigu Ključ bubnja Tama. Naime, u pomenutoj knjizi ponajviše se spominje upravo njena velika ljubav Ipe.
– Upoznali smo se 1983. godine i upoznao nas je tehničar Dugmeta, Kiki Zurovac. Ipe je svježe izašao iz zatvora. U zatvoru je bio dvije godine, prvo u zatvoru Zenica, a potom je prebačen, zbog primjernog vladanja u Kazneno Popravni Dom Foča. Ja sam bila student prve godine prava. U moje vrijeme nije bilo priručnika “Kako se zabavljati s rock-zvijezdom koja je pri tome izašla iz zatvora”. Ipe je bio stigmatiziran u društvu zbog toga, a s njime sam i ja ponijela taj križ!
Njegov život je bio izuzetno aspektiran teškim vibracijama tako da i smrt, nažalost, odnosno sam čin ukopavanja, bio je traumatičan. Naime, ljudi koji su proglašeni samoubicama, odlažu se u zajedničke grobnice. Ipetov školski prijatelj Gane Pecikoza pričao mi je tu jako tužnu priču, ali su ga na kraju uspjeli izvući iz jedne takve grobnice.
Ipetova priča je katarzična i jako me podsjeća na smrt Mozarta koji je, također, umro kada je izgubio sav novac i nije imao čime platiti stan te je tako ukopan u javnoj grobnici jer nije bio novca za njegovu sahranu.
– 14. februar iznimno mi je značajan datum, a knjiga je posvećena Goranu Ipetu Ivandiću. Ljudi žive onoliko koliko ih se sjećamo. Kada sam završila pisanje, zadnji dan došao mi je Ipe u san. Kako je naš odnos bio konfliktan jer sam bila mlada, a on se borio sa svojim demonima, tako sam sve to ja lijepo opisala u knjizi. U tom snu, on mi je rekao kako mu je drago da sam sve to opisala.
– Javna je tajna da je Ipe otvorio vrata 1994. hotela Metropol u Beogradu pogrešnim ljudima u pogrešno vrijeme. Prema pričama mnogih koji znaju cijelu priču, Ipeta su bacili utjerivači dugova s balkona njegove hotelske sobe. Na nesreću kamate koje su mu nametnuli, bile su stratosferične.
Dugo godina sam šutjela i potisnula jedno jako intenzivno i bolno iskustvo. Ipe je bio moja velika ljubav i ostavio je jedan veliki trag u mom srcu, pa mogu reći, veličine kanjona Colorado. Knjigu sam pisala Amili s 19 godina, morala sam rasplesti to vrzino kolo i objasniti Amili iz 1983. godine šta se dogodilo. Mnogi su pisali o Ipetu i neistine. On je bio čovjek od krvi i mesa, bio je nevjerovatan ljubavnik, izuzetan muzičar, ali jako naivan– kazala je Amila jednom prilikom za Avaz.
