Nedugo potom Vajta je postao popularan i po svom nastupu na Eurosongu. Ratni period ga je susreo u Njemačkoj. Nastojao je da se vrati kući, ali nije mogao. Slučaj je htio da sretne svoju prijateljicu iz Sarajeva, Vojku, koja je u to vrijeme živjela i radila u Hamburgu pa se tamo i zaputio s njom. Oni žive skupa i danas.
Njegove estradne kolege često kažu da se udomio kod Vojke što on ni na tren ne opovrgava. U vrijeme rata radio je bezbroj humanitarnih koncerata i to nije samo tamo gdje ga nisu zovnuli. Nažalost, što i sam često kaže, ti koncerti su bili za one koji voze BMW, a on je za njih zahrđala gvožđurija bez goriva. Kada bismo prevodili Vajtinu izjavu, bilo bi da se humanitarni koncert radio za gazde, organizatore i tadašnje atašee za kulturu.
No, ipak se neko našao da ga zeza, kako Vajta kaže, da je zapičio na Međunarodni festival pjesme i vina Marko Polo gdje je učestvovao tri puta. A što ne bi, kaže nam Vajta, kad su to bile pjesme koje mu je napisao njegov kolega Sarajlija Narcis Vučina.
– On je taj koji mi je ponudio pjesmu „Cvit Jadrana“, koja je koliko toliko poznata, a ruku na srce, otpjevao sam i pjesme „Život je maskenbal“, „Mornareve pjesme“, „Labudovi moji“… sa Teškom industrijom. Niko ne kaže da sam s Industrijom svoju karijeru započeo rok obradom sevdalinke „Kolika je Jahorina planina” – priča Sead.
Jugoton
U razgovoru s Vajtom, osim pomenute teme, osjetili smo da se pomalo ljuti na sva estradna dešavanja kod nas. Pojasnio nam je da je vlasništvo njegovih pjesama ostalo u zagrebačkom Jugotonu koji je preuzela Croatia Redcords.
– Snimao sam u ratu album „Od Kulina bana pa do Vajtinih dana“ ali sve je to prošlo nezapaženo zbog situacije kakva je bila – smatra on.
Zanimalo nas je da li se katkad čuje ili vidi sa svojim kolegama članovima Teške industrije, na šta je rekao kako su se svi razbacali na svoju stranu.
– Najčešće se vidim sa Saninom jer je u Njemačkoj i tamo svira. Ostali su u Ljubljani, Bostonu, Budimpešti, samo je kompozitor Ranko Boban u Čapljini – rekao je Vajta.
Svoj rodni grad Travnik nikad nije zaboravio i tu je čest gost.
– Dođem često u svoj Travnik, družim se sa tamošnjim mladim muzičarima koji su moje godište (smijeh). Sve u svemu, nisam na socijali kao što neki kažu, član sam njemačkog udruženja muzičara više od dvije decenije i posjedujem sva tamošnja osiguranja – objašnjava on.
Poznavajući Vajtu kao šereta i uvijek nasmijanog čovjeka spremnog da ispriča koju šalu, pitali smo ga odakle imidž sa ljubičastom kosom i bradom.
– Meni to tako dođe, kao što mi je došlo jedno sivo jutro, tmurno, samo sam se spremio, otišao i kupio u dućau ljubičastu farbu i ofarbao se – kroz smijeh nam objašnjava on.
Na pitanje zašto nije češće u Sarajevu, Vajta kaže da se sve svelo na mahalsku priču.
– U svojoj mahali ne možeš biti zvijezda. Sve se svodi na to gdje si, šta ima i šta ćeš popiti. Pa onda slobodno mogu reći da se nemaju pravo na mene ljutiti kad kažem da se bosanska estrada svela na dva Halida i jednu Šemsu, na jednog Dinu i jednog Harija.
