Razvojni put jedne od najpopularnijih pjevačica nekadašnje Jugoslavije, Nede Ukraden, kao da ima primjese scenarija za neki holivudski film. Dok govori o svom odrastanju, čestim selidbama, školovanju, muzičkim počecima, potom o gubicima i nedaćama koje joj je donio rat, pa sve do ponovnog uzdizanja iz pepela, sagovornik kao da proživljava sve te bogate i na momente dramatične dane. Veoma je posvećena svom privatnom životu, koji je često bio primoran da prati njenu pola vijeka dugu karijeru.
– To je svakako najbolniji trenutak u mom životu, naravno, uz smrt roditelja kasnije, taj početak rata na prostorima bivše domovine, u kojoj smo, što po rođenju, što po imovini, živjeli u četiri republike, sa Sarajevom kao posljednjim predratnim prebivalištem. Niko ni u najcrnjim slutnjama nije očekivao da će sredina u koju smo se kleli postati najveća tuga. Kad sam po povratku iz Švedske sa turneje tog aprila 1992. godine uzalud pokušavala da odletim svojoj kući, djetetu i roditeljima u Sarajevo, shvatila sam da otkazani letovi nisu uzrokovani lošim vremenom, nego ratom koji se naslućivao. Nisam slutila da će sve ono što smo moji roditelji i ja stvarali godinama, u šta sam sav kapital od pjevanja i ljubav uložila, nestati i biti devalvirano i obilježeno mržnjom, kao da nikad ništa lijepo nije bilo. Ne, na to niko normalan nije bio spreman. Šok i nevjerica traju i sada, jer ako sam u nešto vjerovala, to je bilo Sarajevo, multietnički, multikonfesionalni grad pun divnih talentovanih ljudi, muzičara, književnika, slikara, filmskih stvaraoca. Svu tu ljubav sam i ja opjevala u svojoj pjesmi „Sarajevo, Sarajevo, gdje je moja raja“ 1993. godine – kaže Neda, koja je život nastavila u Beogradu.
Nova sredina pjevačici nije lijepo dočekala. Sve što ju je nekada krasilo i zahvaljujući čemu je širom Jugoslavije bila priznata i cijenjena kao pjevač, u Srbiji je bilo nipodaštavano i predmet osude. To breme koje se sručilo na nju teško je nosila. I sad, kada o tome priča, na njoj se vide patnja, ogorčenost i ljutnja zbog nepravde koja joj je učinjena.
– Da pjeva Titu, nije mogao svako. Izvođače su birali direktori radio-televizija i maršalat. A ja, tada student na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odakle su koncem šezdesetih godina krenule demonstracije protiv tadašnjeg rukovodstva, pa i Tita, u kojima sam i ja učestvovala – ipak sam taj poziv da pevam pred Titom i njegovim gostima, rukovodiocima, doživjela kao veliku nagradu i dočekala ga sa ogromnom tremom. Noge bi nam se odsjekle kad bismo izašli pred njega. Prvi put, to se desilo u Drvaru 1972. godine na tridesetogodišnjicu Desanta na Drvar. Tu je bilo još pjevača i ansambala, ali svi smo isto osjećali. Za nas je Tito bio čovjek iz čitanke. Uspješan državnik koji je od jedne nerazvijene i ratom uništene zemlje stvorio respektabilnu srednjoevropsku razvijenu zemlju, čijem su se pasošu svi klanjali i koji mi je omogućio sretno djetinjstvo, mladost, školovanje, putovanja, život pun sigurnosti, bez granica koje sada na svakih 200 kilometara imamo – opisuje pjevačica.
U svom tom beznađu i ništavilu, umjetnica je donijela odluku da odustane od muzike. Sredinom devedesetih, shvativši da su se vremena promijenila drastično i da se od pjevanja ne može da živi, preselila se u Beč, gdje je ostala pune tri godine.
– Može čovjek da pobjegne na bilo koju stranu svijeta, ali će ga problemi stići gdje god da ode. Trebalo mi je mnogo snage da nastavim s pjevanjem jer sam toliko bila razočarana, riješena da odustanem od muzike i da se bavim nečim drugim. Zahvaljujući nekolicini prijatelja koji su me ohrabrivali, a među njima je i Saša Popović, nisam to uradila. S pločom „Nova Neda“ iz 2000. godine, na kojoj su bile pjesme „Što ti sina nisam rodila“ i „Gdje god bio“, uspjela sam da se vratim na scenu, u jednom novom, drugačijem svjetlu. Uložila sam posljednje novce u taj album, ali ispostavilo se da mi se rizik isplatio – kaže pjevačica.
U narednim godinama njena karijera ponovo je počela da ide uzlaznom putanjom. Zahvaljujući numerama „Život sam promijenila“, „Srećo moja“ i „Maki, Maki“, vratila se u sam estradni vrh, a kasnije je velikim zaokretom ka disko i pop-dens muzici uspjela da pridobije i tinejdžersku publiku. Svi ovi uspjesi ponovo su joj otvorili vrata u cijelom regionu, opet je postala jedna od najtraženijih pjevačica na prostoru stare Jugoslavije.
– Taj novi uspjeh pratio je brojne promjene. Više nisam pjevala samo u halama i salama kao nekada, tad su došle diskoteke i klubovi. A tamo nisam mogla da se pojavim kao oronula teta i da pjevam klincima od 15, 16 godina. Oni znaju koliko ja imam godina, ali njima to nije važno, nego moja energija koju oni osjećaju. Opet je i tada bilo je pokušaja od raznih menadžera i producenta da me sabotiraju. Govorili su vlasnicima diskoteka: „Šta će vam ona, zovite nekog mlađeg. Ne može Neda da vam napravi dobar posao i atmosferu.“ Ali džaba, glas publike je bio jači od njihovih laži – zadovoljno kaže Neda.
O njenom upoznavanju s libijskim predsjednikom Muamerom Gadafijem mnogo se pisalo. U većini tih novinskih tekstova Neda je dovođena u ljubavnu vezu s njim. Prvi put govori o tome kako je upoznala slavnog državnika i koliko puta su se vidjeli.
– Uprkos tračevima koje je beogradska žuta štampa lansirala početkom devedesetih godina, da mi je Gadafi bio ljubavnik, čemu smo se u kući svi slatko smijali, ja sam tog velikog državnika, preporoditelja Libije i velikog prijatelja Jugoslavije i Srbije upoznala 2006, kada sam zajedno sa još 100 privrednika i umjetnika odletjela „Jatovim“ avionom u zvaničnu posjetu Libiji. Tad smo kao delegacija imali priliku da se upoznamo s tim neobičnim, harizmatičnim državnikom i ono što je tada govorio svima nama, o stanju u svijetu i našoj raspadnutoj zemlji, i sada djeluje kao proročanstvo – kaže Neda.
Izvor: Alo.rs.
