Nekada su bili najpopularniji na prostoru bivše Jugoslavije. Nizali su hit za hitom, a od njih troje najpopularniji je bio brat Ado. Radi se o muzičkoj, sarajevskoj porodici Gegaj.
Danas su došla neka druga vremena… Izet, Ado i Hajrija nisu više popularni kao nekad, ali opet su tu negdje. Ado je najaktivniji. Nekadašenjeg vlasnika najvećeg hita Balkana „Okreni moj broj” sreli smo u Holandiji, u gradu Arnem gdje je imao nastup.
– Nismo se mi baš izgubili sa estrade, ali život čini svoje pa smo Izet, Hajrija i ja na tri razlicite strane u tri različite države. Nikada se nismo po svaku cijenu gurali u neke medije, bilo elektronske ili štampane kao neki koji bi dali sve i daju sve samo da ih ima i da se piše o njima. Došla su neka druga vremena kada smo došli u situaciju da definitvno kažemo zbogom Sarajevu i BiH.
Zbog čega i gdje danas živiš?
– Živim u Austriji, u Klagenfurtu. Tu mi studira sin, odličan je i uspješan student. Supruga želi da bude uz njega, a gdje su oni onda sam tu i ja. Ako nisam bio ljubitelj škole, kod mene je kafana učinila svoje, onda želim da svojoj djeci to omogućim, da uče i da se obrazuju. Jednostavno, bez obzira na njihov talenat da budu što dalje od estrade. Moja djeca budućnost i perspektivu vide u Austriji.
A, gdje ti vidiš svoju budućnost?
– Definitivno u Austriji. Da se ne lažemo. U jednoj takvoj evropskoj državi ima mnogo stvari koje su zakonom uređene. Prije svega postoji zakon, postoji gazda koji se poštuje i cijeni, dok je BiH daleko od svega toga. Postoje ljekari, bolnice, domovi zdravlja u koje možeš otići bez da nekom moras platiti, staviti u njegov privatni džep, pa da te pregledaju. To je samo banalan primjer, ali nažalost to je tako.
Da li si iz inata velikog razočarenja otišao iz Sarajeva?
– Nema tu inata ni razočarenja. Ima neke tuge, ali dalje se nije moglo. Sve sam išao po nekoj liniji manjeg otpora da će jednog dana biti bolje, a ono je bivalo sve gore. Nisam više mlad i da čekam neku bolju budućnost… za to nemam vremena. Želja svakog roditelja je da mu dijete ima bolju perspektivu i da ima bolju budućnost. To nisam vidio u BiH i zato sam i otišao. Možda će mi od te Bosne ostati neka mala simbolična penzija u čiji sam fond uplaćivao sve ove godine, ali o tom potom.
Poznato je da Gegaji imaju veliku porodičnu kuću u Sarajevu. Da li ste se odlučili i na prodaju kompletne imovine?
– Mi sve prodajemo. To je Izina, Hajrijina i moja odluka. Ako neko ovo pročita ko je zainteresovan neka nam se javi. Što bi se reklo brišemo tragove porodice Gegaj u Sarajevu. Još jednom da kažem, ja Ado Gegaj prodajem sve i kuću i poslovni prostor… baš sve. Sve sam to pošteno zaradio, pa pošteno i prodajem. Moja djeca ne namjeravju dole da žive, pa zašto bih ja samovao. Neki kažu: “Joj da im je otići na ćevape u Sarajevo”, a ja kažem da ćevapa ima svugdje, negdje su dobri negdje malo loši, ali zbog ćevapa se ne bih vraćao u Sarajevo. Sa zadovoljstvom svojih skoro 400 kvadrata stambenog prostora u Sarajevu mijenjam za nekin 50 do 60 kvadrata stana u Austriji i sretan sam zbog toga.
Mada sve to pričaš veoam ležerno i opušteno, ipak osjeti se neka mala doza gorčine u tvom glasu?
– Izo, Hajrija i ja više nismo djeca. Svi mi iza sebe imamo manje više uspjesne karijere i hitove. Već 40 godina sam u kafani. Za dva mjeseca postat ću djed, moja kćerka će dobiti dijete, moj najmlađi sin ide u osnovnu školu u Austriji, stariji studira… to sve radim zbog njih. Ne želim da oni žive od toga da čekaju da im dam koji dinar. Jednostavno sebe više ne mogu da pronađem u Sarajevu i BiH. Možda neko može i svaka mu čast. U to ne želim da ulazim. Meni je jako žao omladine u BiH koja uči i studira, a na kraju ni sami ne znaju za koga i zbog čega završavaju studije. Tražim svoju nafaku i ako treba da je tražim na Islandu ići ću i tamo.
Deset godina nisam pjevao u Sarajevu
U Sarajevu i BiH najviše nastupaju pjevači iz Srbije. Da li je i to jedan od razloga tvog odlaska?
– Baš me briga ko nastupa. Ne želim nikoga da ogovaram. Imam svoje ime i prezime, karijeru koja je uspješna, pjesme po kojima sam poznat. Ako hoće da me zovu gazde kafana da im pjevam, zvat će. Nikome neću ići i kucati na vrata. U Sarajevu nisam deset godina pjevao, žalosno, ali istinito. Opet ne kukam idem dalje. U Sarajevu više nemaš dobrog komšiluka da s nekim neopterećeno popiješ kafu. Mnogi pjevaći su napuhani, neki ispuhani, ali eto im sve to, pa neka i dalje budu takvi.
