Sanela je odlučila da sa svima podijeli svoju ispovijest, iako je znala da će je mnogi osuditi.
Željela je dijete, ali sa čovjekom koga je zaista voljela. To je i ostvarila, ali ne na način na koji je planirala.
Ovo je njena ispovijest:
– Prije nego što sam se udala bila sam vesela djevojka, uvijek spremna na zezanje i flert. Prije njega sam bila s jednim dečkom, koji se preselio u Sarajevo i tako sam patila za njim mnogo, mnogo. Bojan (moj sadašnji muž) je odmah počeo da oblijeće oko mene poslije tog momka. Kad smo Bojan i ja počeli da se zabavljamo, mnogo me je gušio i željela sam da pobjegnem. Živimo u maloj sredini, to je bilo sramotno, ali ne i rijetko.
Pobjegla sam s jednim čovjekom iz drugog sela, divan, predivan. Otišli smo u Beograd, gdje smo izlazili i zezali se. Međutim, onda se pojavio Bojan i krenuo da kukumače da se vratim, da me voli… da sam sve njegovo.
Vratila sam se. Vratila sam se jer me je bilo sramota i shvatila sam da s njim mogu da ostarim, a ako pukne bruka, neće me niko htjeti. Tad sam već imala oko 25 godina.
Sad je vrijeme drugačije, onda je tako bilo. Nisam imala mnogo svjesti o tome koliko i šta sve mogu. Koliko god da smo imali nezaštićene odnose, jednostavno nisam ostajala trudna! Ja sam bila očajna, on se sklanjao od mene. Na kraju smo postali maltene ko prijatelji. U međuvremenu je počeo rat i u naše selo su došle izbjeglice. Među njima i moja najveća prva ljubav se vratila iz Sarajeva.
Taman u tom periodu smo se Bojan i ja vjenčali. Noć pred svadbu spavala sam sa mojom najvećom ljubavi kako me nikad ne bi zaboravio. Kako bi mi oprostio što ga nisam čekala. Nekako smo se mi skapirali i nastavili smo da se viđamo iako sam u braku.
I eto… negdje 1995. godine sam ostala trudna. Rodila sam sina. Nikad nisam rekla nikome čiji je! Mislila sam da niko ne zna. A onda je moj sin počeo da raste i sve više liči na moju prvu ljubav, tajnu ljubav. To je shvatila i sestra mog muža i počela je da me ignoriše i da me nipodaštava. Odnosno, ponašala se kao da ne postojim.
To me je boljelo, ali sam se maksimalno posvetila djetetu. Sad je on sjajan momak. A moj muž je godinama kopnio. Dobio je razne bolesti koje su ga iznutra jele. I nedavno je saznao da je neplodan. Taj dan neću zaboraviti.
Sjedi ispred kuće i šuti. I ja kažem šta je bilo… On kaže da mi je sve oprošteno. Dugo smo plakali… i izmirili se konačno sretni i zadovoljni. A onda je počeo horor! Njegova sestra i familija je krenula da me ignoriše, da ignorišu našeg sina i da se ponašaju ko da nismo rod. Mnogo boli, mnogo…”
