Pjevač osebujnog vokala i značajnih glasovnih mogućnosti Hamdija Čustović važio je za velikog estradnog potencijala. Muzička perspektiva je bila pred njim 70-tih i 80-tih godina prošlog vijeka. Sa svojom neobičnošću smiješio mu se uspjeh. Bio je drugačija i ličnost, a i pjevač od ostalih predstavnika muzičke scene tog doba. Kontroverzan, ali sjajan zabavljač kolega i društva u kojem se nalazio, a i samog sebe. Taj njegov humor nije bila stvar profesionalnog opredjeljenja nego potreba za „igrom“.
Hamdija Čustović je po rođenju Srbijanac. Rođen je u Novom Sadu 1946. godine. To je mjesto gdje nije dugo boravio. Živio je i u Beogradu i u Zagrebu i u Splitu. Svugdje pomalo, a najviše u Sarajevu iz kojeg i kreće njegova muzičko-estradna karijera. Na samom početku bavljenja muzikom pjevao je pjesme Tom Džonsa. Bilo je to vrijeme nevjerovatne popularnosti Džonsove „Dilajle“. Nedugo zatim počeo je da nastupa uz popularne sarajevske grupe, da se pojavljuje na nastupima. Sarajevski „Vaš šlager sezone“ mu pruža šansu da se predstavi široj javnosti. I uspio je a onda krenuo nastupati i po drugim festivalima „Opatijskom“, „Splitskom“, „Subotičkom“, „Beogradskom“, pa i „Ilidžanskom“ jer Čusta je pjevao nerijetko i narodne pjesme naročito na nastupima gdje bi bio u oskudici sa vlastitim numerama. Pjevao je sve.
Njemu je to prolazilo jer je bio beskrajno simpatičan uz sav svoj pjevački kvalitet. Posjedovao je tu inteligentno duhovitu crtu. Nimalo prostu, niti kič. Bio je jedinstven i originalan u tome. Takav je bio i njegov vokal koji je itekako podsjećao na muzički izraz Tom Džonsa pa ga je nerijetko i oponašao. Stoga i ne čudi njegov nadimak „Sarajevski Tom Džons“ i „Tigar sa Miljacke“.
Često su menadžeri na masovnim koncertima angažovali Hamdiju na turnejama ne samo zbog njegove pjesme nego i zbog njegovog drugog talenta – humora. Zasmijavao bi kolege u toku putovanja, a i publiku. A narod je oduvijek vapio za zdravim humorom. Kupio je aplauze i simpatije publike koja je uživala u njegovoj pjesmi i pokojim njegovim originalnim „biserom“. A u to vrijeme turneje su trajale mjesecima. Obilazili se gradovi, po dva i tri mjesta na dan. Za svog pulena Hamdiju su uzeli autori Nikola Borota koji je vodio u to vrijeme grupu „Kamen na kamen“ iz kojeg je ponikla Neda Ukraden, pa Novković, Monteno, Kalođera, Arnautalić, Redžić, Bregović pa i Pobrić. Za sve njih Čustović je bio izazov sa svojom osebujnom bojom glasa, volumenom i ljepotom.
A on za svoje pjesme kupio priznanja, nagrade premda nije bio naročito zanimljiv diskografima. Ipak, dugo je sarađivao sa „Jugotonom“, „Diskotonom“, „Bh. diskom“ i na koncu sa „Hayat productionom“. Izdavao je LP ploče i singlice sa pjesmama „Slao sam joj cvijeće svakog dana“ kako je i naslovljen njegov album, potom pjesme „Hoću da se ženim“, „Idi tugo iz života mog“, „Sve što želim to si ti“, „Izabel“, „Zadnji put“, „Gledam tvoje oči“, „Hej živote ne varaj me“, „Hop-cup“, „Kameni cvijet“, „Jedna mala garava“, „Jugoslavijo“ i „Moja domovino“ koju je 1980. uradio sa Džinovićem…
Šeher napušta 91. godine sa svojom porodicom i odlazi u Njemačku, a 97. se sele u Ameriku. Ovaj po mnogo čemu drugačiji pjevački talenat od ostalih estradnjaka i danas živi u Americi. Činilo se kao da je svoje velike glasovne mogućnosti ukamenio. Možda je čak problem sam sebi napravio kontroverznošću. Neki su njegove šale tumačili drugačije, tipa da su njegovi nestašluci, nebulozni folovi ludost, a zapravo u svemu ima „suhe“ istine da narod u Bosni, kako je jednom rekao, ne umije više da se smije.
I istina je da je smijeh nasušna potreba jer napetost jede. Takvog je i mišljenja Hamdija koji nije beskrupulozno grabio slavu, nego taj svoj posao živio i radio uz zabavu za sebe, publiku i raju.
Hamdija je i u školi bio nestašan, pa čak i u Armiji. Njegov geg na vježbi u vojsci i danas se prepričava. Naime, on je top okrenuo prema kasarni u kojoj je bilo hiljadu vojnika. Sa svakog prozora svi su mu mahali, major se čak popeo na krov mašući košuljom, a onda on pokazao da je sve bila šala koja ga je koštala mjesec dana zatvora, ribanja podova i WC-a. Iz hira je u vojsci jedne prilike prevrnuo kazan pun graha pred gladnim vojnicima koji su ga „najsočnije“ ispsovali.
Žvakaću umjesto u usta, stavio u uši
Hamdija prvi put sjeda u avion na putu za Skoplje gdje je predstavljao Radio Sarajevo na tamošnjem festivalu na kojem su učestvovali predstavnici iz cijele Jugoslavije. Turbulencija mu je izazvala pritisak u ušima. Trpio je neko vrijeme pa pozvao stjuardesu za pomoć. Ona mu je ponudila žvakaću rekavši mu da vilica mora da radi pa će mu biti lakše. A on je stavio žvakaću u uši. Poslije ne samo da je išao na ispiranje ušiju nego je dobio još jedan nadimak „Čusta žvaka“.
„Olovke i olovčići, klade i kladanjci“
Kad pjevač tog vremena dođe iz urbanog finog okruženja u provinciju kakvi su u to vrijeme bili manji gradovi, u Čusti su se rađali originalni gegovi. Tako se na jednom masovnom koncertu u Olovu obratio publici: „dobro veče drage moje olovke i olovčići“ a onda u Kladnju kazao publici „drage moje klade i kladanjci“. Iza stejdža pjevači su mu plakali od smijeha.
Pobjesnio jer je morao da plati večeru
Jednom je i on bio nasankan, a to su mu organizirali muzičari. Poznavajući Hamdiju kao štedljivca kazali su da je večera u hotelu gratis tu noć. Naručivao on sve što je stigao, pa i urnebes salatu kojoj je tepao „urnebeščiću moj“. No, kada su mu na koncu rekli da se sve mora platiti pobjesnio je, počeo sve da prevrće od ljutnje što su ga uvalili u trošak.
