Veliki zaljubljenik pjesme, dokazani autor i čovjek koji jedini i dalje njeguje festivalsku tradiciju… sve to opisuje Dilvada Dadu Felića. Više od 20 godina sa obala biserne Une kroz “Bihaćki festival” cijelom svijetu šalje poruke ljubavi i optimizma. Ovaj “kulturni dragulj” već odavno je prevazišao i granice naše zemlje. “Svjetla” bihaćke pozornice ove godine upalit će se 29. i 30 jula te smo tim povodom i porazgovarali sa direktorom festivala Felićem.
Čarobna formula
Sve je spremno za ovogodišnji festival. Šta očekuješ? Ko će od poznatih imena imati tu čast da se druži sa bihaćkom publikom?
– Na ovom Festivalu smo do sada ugostili gotovo sva najzvučija imena, kao i desetine onih koji su upravo svoje najveće uspjehe u karijeri napravili na “Bihaćkom festivalu”. Naravno i ove godine ćemo ugostiti mnoga zvučna estradna imena, mada ja uvijek zagovaram tezu da čovjeka niti umjetnika ne čini “ime” nego karakter.
Sve je opstalo već više od dvadeset godina bez i jedne godine pauze, kako si uspio u tome… jer bilo koji festival bi se desio dvije tri godine i jednostavno “ugasio” se..
– Ne postoji tu neka čarobna formula, nego postoje tri osnovne stvari kojih se moramo pridržavati kako u onom što radimo tako i u životu generalno, a to su: upronost, danonoćni rad i poštenje.
U ovom teškom vremenu u kojem su ljudi postali neljudi, nelogično postalo logično, poštenje postalo grijeh, ljubav postala kazna, čovjek postao broj, a duša i srce postali strano tijelo, jako je teško nekom ko je ipak zadržao taj originalni oblik i tijela i karaktera, i duše i srca onakvim kakvim nam je dragi Bog stvorio rođenjem, ali iako je preskupa cijena, isplati se biti “dobar i uporan” čovjek. Ne želim trošiti ovu životnu misiju na gluposti, zablude, predrasude i život bez pokušaja. Najveći kapital su ljudi i djela, a ne prevare, novac, titule, iluzije, snovi…
Kroz ovaj festival prodefilovalo je imena i imena. Možeš li nekog izvođača izdvojiti kao nekog ko je obilježio u neku ruku ovaj Festival?
– Festival su obilježili svi oni koji su bar prošetali po daskama Festivala, ali i milioni ljudi širom svijeta koji više od 20 godina prate i podržavaju ovaj Festival. Prema svim tim ljudima imam beskrajno poštovanje i zahvalnost. Hiljade autora, umjetnika, interpretatora, sve ove godine su ambasadori mog srca i moje duše, mojih ideja i snova, kao i svega onog što skupa sa svojim najbližim saradnicima kroz pjesmu šaljemo po cijelom svijetu. Veliki je broj sada već poznatih imena koji su svoje prve uspjehe napravili upravo ovdje u ostvarenju “estradnih snova.
Nekako si uvijek težio da među takmičarima uglavnom budu izvođači iz BiH? Nisi težio ni ka Istoku a ni Zapadu?
– Kod mene ne postoji u tom kontestu ni Istok ni Zapad. Postoji dobra ili loša pjesma, dobar ili loš pjevač, i najvažnije dobar ili loš čovjek. Osnovni cilj Festivala je “promocija ljubavi” pa s toga ću uvijek omogućiti učešće dobrim pjevačima, sa dobrim pjesmama, ali to ne važi za one koji ne vole moju državu i moj narod, ili u svojoj biografiji imaju bilo šta što je kontra od osnovnog cilja Festivala. Usput samo da kažem da je ovogodišnji Festival trebao da otvori naš uvaženi kardinal Vinko Puljić, ali zbog obaveza u tom terminu nažalost nije u mogućnosti da sebi i nama upriliči tu čast. To je ustvari najbolja poruka koju bi i umjetici i političari trebali slati ovom predivnom narodu.
Koliko traje priprema festivala… je li istina da čim završiš s jednim, već kreneš u organizaciju onog sljedeće godine?
– Pa neki moji prijatelji odavno pričaju da je meni godina dana prekratka da bih organizirao ovakav Festival, jer moj radni dan traje 48 sati efektivnog dana od mogućih 24 sata. Nije lako, ali ja ne odustajem jer želim da kroz svoj rad pomognem ne samo svojih saradnicima nego i svojoj Bosni i svom narodu, kao i svima onima kojima je pjesma lijek u ovim teškim vremenima.
Koliku i imaš li uopšte podršku od vlasti, s obzirom da je festival već postao bh. brend?
– Poštujem prioritete, a to su socijalne kategorije, i veoma sam svjestan da i mi kulturni radnici moramo biti logistika svom gradu i svojoj državi, a ne samo očekivati finansijsku pomoć mada smo svi svjesni kakva je situacija. Bihaćki Festival je invent projekat koji pomaže punjenju budžeta i to su svi prepoznali i podržali.
Jesi li, možda, nekada imao problema sa nekim izvođačima, tipa da su preko štele tražili nagradu i kako se nosiš općenito s tim?
– Svi koji mene poznaju dobro znaju da moj karakter, moj moral i profesionalna etika su nešto što vrijedi više od svega ona što sam postigao u životu i s toga nikad niko nije ni pokušao tako nešto.
Sve ove godine na svakom Festivalu je pobjeđivao najbolji, upravo zbog toga je i jedini Festival koji traje više od dvije decenije. Svako ima pravo da se nada “pobjedi” ali najveća pobjeda je kad čovjek pobjedi sam sebe i svoje predrasude i iskreno čestita nekom ko je u tom trenutku za nijansu bio bolji.
Titula čovjeka
Bihać, ali i cijela BiH ti mora biti zahvalna na brendu koji si neosporno napravio, jesi li ikada dobio bilo kakvo priznanje za svoj rad?
– Mislim da sam u dosadašnjoj karijeri dobio gotova sva najveća priznanja i titule za svoj umjetnički rad, ali jedino validno priznanje koje ja pretendujem i uvažavam je “titula čovjeka”. Svaki dan stajem pred ogledalo istine i sam sebe kao vjernik i kao čovjek preispitujem šta sam dobro uradio, a šta sam mogao još bolje uraditi.Svaki čovjek je dužan za vrijeme svog života ostavi bar jednu mrvu dobra više nego što je zatekao kad je došao na ovaj svijet. Zato treba raditi, pomagati ljudima i biti čovjek kojem je karakter titula, a djela bogatstvo.
Domaćinski zagrljaj i stisak ruke
Za tebe kažu da si izvrstan domaćin i da svakog ponaosob želiš ugostiti. Kako ti polazi za rukom, da pored organizacije, još imaš vremena baviti se i tim sporednim stvarima?
– To je jednostavno nešto što je jače od mene i nešto što me izuzetno motiviše i održava sve ove godine. Muzika je samo razlog okupljanja na ovom Festivalu, a osnovni cilj su pored promocije ljubavi upravo druženja, prijateljstva. Jednostavno previše volim i poštujem sve ljude koji podržavaju i prate moj rad i najmanje što mogu učini u znak zahvalnosti je taj iskreni domaćinski zagljaj, stisak ruke pa čak bude i suza radosnica.
