1990. godine: Rambo i Dino su se udružili. Po diskotekama trese, lupa, udara maxi singl “Jače manijače”. Do Nove godine slijedi Dvornikov drugi album koji je još uvijek bez naslova. Umjesto Rambovog kumstva predlažemo da se ploča zove “Ne tuci ženu kretenu”. Stilski se uklapa.
Debi album Dina Dvornika mnogi su prihvatili s iskrenim oduševljenjem. Brojna disko publika dočekala je novu (jedinu?) jugoslovensku dance atrakciju frenetičnim ovacijama. Nešto suzdržaniji nisu mogli a da ne priznaju produkcijske kvalitete njegove ploče, dok je nekolicina uglednih rock kritičara odlučno opovrgla mnoge pripisivane mu kvalitete ustvrdivši da je riječ o nečemu sasvim drugom…
Ipak, medijska buka koja je pratila svaki Dvornikov korak nesumnjivo je ukazivala na rađanje glazbenika s kojim se, po svemu sudeći, mora nadalje računati. Ako iza njegove glazbe i nije stajala čvrsta i iskrena filozofija ili rock’n’roll duša, onda je postojao bitan financijski razlog za njegov medijski život.
Istina o Dvornikovoj stvarnoj vrijednosti i značaju za naše muzičko podneblje vjerojatno je smještena negdje između svesrdnih pohvala i ljutitog osporavanja. Tumačenje njegove muzičke i životne filozofije, također, pretpostavlja umjerenost koje kod nas ima sve manje…
Zainteresiravši se za funk i dance glazbu uopće, Dino Dvornik je s bratom Deanom početkom osamdesetih osnovao bend pod nazivom “Kineski zid”. Nakon kratke karijere bend se raspao ostavljajući iza sebe jedan album (Suzy – 1983. god.) na kome je ostala zabilježena mladenačka opsjednutost funkom i brojne, na trenutke napadne, tinejdžerske doskočice.
U tom vremenu nalaze se korijeni Dvornikove zainteresiranosti za studijski rad:
-Kada smo prvi put ušli u studio htjeli smo odsvirati stvari iz jednog pokušaja. Nismo shvaćali da se to može raditi i drugačije nego na probama. Jasno ti je koliko smo tada znali o produkciji. Bili smo jako mlada grupa koja je tek učila. Moj brat je sa svojih devetnaest godina bio najstariji. Tada smo zapravo, svi po malo bili producenti. Kasnije sam ja nastavio raditi u studiju. Strašno me zanimao producentski rad, tako da sam radio i učio čak i na narodnjacima! Osnova svega bila je greška. Učio sam na greškama, kako na svojim tako i na tuđim. Vremenom sam shvatio da je ljudski faktor jako bitan. Težio sam ka tome da laiku serviram zvuk što bliži njegovom uhu, jer mnogo ljudi ne zna ni kako se sama muzika snima, a kamoli nešto više…
Nepripremljeno jugoslovensko disko tržište nije moglo prihvatiti mlade i neiskusne bendove koji nisu imali adekvatnu promociju i odnos prema stranim uzorima. Dino Dvornik nije imao ideju koja bi mogla da bude realizirana na čist rock'n'roll način, što će reći putem učestalih koncerata, trnovitog probijanja barijera po malim salama, komercijalno beznačajnim zaseocima i rock nekulturiziranim krajevima, a sve to bez albuma iza sebe.
On nije stvarao muziku čija bi ideja nadvladala sve tehničke i tehnološke slabosti takve prezentacije. Dino Dvornik je sebe vidio prije svega kao izdanak zapadnog načina muzičko-propagandno-trgovinskog razmišljanja. Čovjek-band je mora sačekati neko vrijeme:
–Do prije jedno pet, šest godina dance muzika kod nas uopće nije postojala. Ljudi su smatrali da postoji jugoslovenski i svjetski rock'n'roll, što je besmislica. Postoji samo rock'n'roll. To nema nikakve veze s državom. Svak razumije muziku. Nitko nije pokušavao raditi takvu muziku sve dok Oliver Mandić nije krenuo. Tu su još i neki izleti grupe Kim, Boban Petrović…
Najzad, Dino Dvornik je čovjek koji tokom svoje karijere nije težio ka nečemu novom u odnosu na Jugoslaviju, već standardno kvalitetnom u odnosu na svijet. Iz dječačke opčinjenosti funkom i dance muzikom uopće, izrastao je muzičar ritma i geg teksta. Splitski momčić čija je opsesija bila “biti in”, sada komponira za one koji su danas “in”, a odrednice koje je sebi postavio čine ga zanimljivom muzičkom pojavom za naše podneblje
