Rade Šerbedžija je stalno u poslu, a dolazak u Sarajevo iz Londona je bio pripreman danima. On radi u Londonu na novom filmu „Oslobođenje Skoplja”, koji je režirao njegov sin Danilo. Rade se prisjetio druženja sa Kemalom Montenom, šta mu nedostaje u Londonu i Holivudu, ko su kolege koje je cijenio, a koje nije volio. Glumac, muzičar i reditelj govori o svojoj djeci i koliko mu je važno da idu njegovim putem.
Gdje najviše volite da se provedete kada ste u Sarajevu?
– Imam tu dosta prijatelja, tako da mi oni nađu uvijek neko dobro mjesto. Nezaobilazan je restoran kod „Minje”, gdje pored svih specijaliteta najviše volim da pojedem janjetinu. Tu su Ahmed Imamović, Samir Smajić, Bojan Hadžihalilović…Uvijek dođem kratko, pa mi stalno neki zamjeraju da ih ne stignem obići.
Dobiti bitku
Nedostaje li vam Kemal Monteno?
– Kako da ne. Kemo mi nedostaje, a ne samo meni. Svaki dolazak u Sarajevo, a znam da njega nema, je težak. On je bio uvijek raspložen za dobar provod, a svakodnevno ga se sjetim jer su moja i njegova porodica prijatelji godinama. Znam koliko tek nedostaje Branki, Adriani, Đaniju, unukama Lajli i Lori. To je bio težak udarac za sve nas, jer mi smo vjerovali da će se izvući i dobiti konačno bitku protiv teške bolesti koja ga je mučila.
Da li bi se odazvali na neki koncert koji bi se organizovao u njegovu čast?
– Naravno, i to sa velikim zadovoljstvom. Njegovi prijatelji moraju napraviti nešto uz podršku njegove porodice. Moramo ga se sjećati, jer su to pjesme koje traju godinama. Moramo to blago prenijeti novim generacijama.
Trenutno radite sa sinom Danilom. Kako izgleda saradnja između oca i sina?
– Moj Danilo je jako talentovan reditelj i završio je velike škole. Radili smo već zajedno, ali mu ja pomažem i kao reditelj. Upravo u Londonu montiramo film „Oslobođenje Skoplja” koji smo radili zajedničkim snagama kao reditelji. Mislio sam da ja radim taj film sam, ali nemam iskustva. Ja sam radio u teatru i režirao, ali nikada nisam režirao film. Tako mi je pomogao, jer sam se ja već uplašio kako ću se snaći iza kamere. Zajedničkim snagama radimo bolje i nekako je to pravi prodični film. Mislim da su moja djeca izgradila karijere nezavisno od mene jer im se nisam previše petljao.
Vaša djeca su krenula vašim stopama. Da li vam je drago?
– Aposlutno sam sretan zbog toga, a zanimljivo je da ih ja nisam nikada tjerao da idu u glumce, reditelje. Sami su se zainteresovali. Lucija je sjajna glumica, a drago mi je da mi to kažu kolege, a ne samo ja da tako mislim. Nina upravo treba da diplomira glumu u Americi, Milica i Vanja pokazuju zanimanje za film, muziku, ples, tako da će iz prodice Šerbedžija biti dobrih glumica.
Šta je vama draže, gluma, režija ili muzika?
– Sve podjednako. U Zagrebu Arsen Dedić i ja pripremamo jedan koncert u dvorani „Lisinski”, tako da će biti super! Dobro se snalazim, tako da mi muzika dođe kao neko opuštanje od glume, a puno radim.
Da li ima neki kolega sa kojim ne volite da radite?
– Ima, sigurno da ima, ali ne bih o tome. Svakome od kolega kažem šta mu zamjerama i u lice, tako da bi bilo ružno da pričam po medijima o tome.
Ko su kolege koje volite?
Volim Milenu Dravić, Dragana Nikolića, sa kojim je dovoljno da se pogledamo i sve nam je jasno. Ima neka energija tu, tako da se dobro snalazim sa njima. Tu je bio i pokojni Ljuba Tadić i mnogi drugi sa kojima je bilo uživanje raditi.
Zašto ste odlučili da se preselite iz Los Anđelesa?
Moji unuci
– Prije svega radi djece, jer su počeli da zaboravljaju jezik. Nisam želio da budu odgojene kao prave Amerikanke, nego da zadrže ovaj naš balkanski duh. Nina se vratila u Ameriku radi fakulteta, ali sam siguran da neće tamo ostati. Želio sam da one same vide koja je razlika živjeti u Americi i na Balkanu, a one danas imaju same dovoljno godina da donose vlastite odluke.
Šta vas najviše opušta?
– Moji unuci. Viđam ih redovno, tako da mi je uz njih ispunjen dan. Imam dva unuka i i jednu unuku, tako da je prava i radost i veselje čim smo zajedno. Nisam neko ko im nameće autoritet, tako da se baš fino slažemo i zabavljamo.
Napredovao sam, igram ruskog princa
Često glumite Ruse. Odgovaraju li vam takve uloge?
– Glumim je sve ove Balkance i Slavene. To je zbog akcenta. Nemoguće je ispraviti ga, čak i kad savršeno govorite engleski jezik, reditelji tamo primijete da niste njihovi, da tako kažem. U novoj sezoni serije „Abby road” igram ruskog princa, tako da sam dobro napredovao (smijeh).
