Neda Ukraden “gostovala” je u našoj rubrici “Na kafi sa…” Povod dolaska u Sarajevo bio je, kaže nam ona, veoma tužan. A on je sahrana njenog prijatelja i kolege Keme Montena. I baš smo i pričali o Montenu, prisjetili se nekih lijepih momenata i prijateljstva koje je, kaže Neda, trajalo preko 40 godina.
Kako ste primili vijest o smrti prijatelja?
– Jako sam se potresla i šokirala tom tužnom viješću. Mislila sam da je apsolutno dobio tu bitku. Bio je pušten na kućno liječenje. I sam mi se Kemo javio neposredno prije Nove godine da se zahvali na interesovanju jer mu je kćerka prenijela ko se sve interesirao za njegovo zdravlje. Baš sam tada bila sretna. Mislila sam da je dobio bitku jer velika je stvar naći donora za bubreg i, eto, da se to tako potrefi. Nažalost, nije izdržao.
Sve vrijeme ste bili upoznati s njegovim zdravstvenim biltenom?
– Sve vrijeme sam bila upoznata sa tokom operacijom i željom i borbom da dobije bubreg. Znam koliko mu je teško bilo ići na dijalize i kad je dobio bubreg bila sam presretna. Moj veliki fan radi na zagrebačkom “Rebru”, baš na odjeljenju gdje je Monteno ležao i izvještavao me je o čitavom toku operacije, kada se probudio, progovorio…
Na Twiteru ste postavili jedan interesantan status “Zajedno smo rasli grade ja i ti”…
– Da, posvetila sam to Kemi jer uistinu ja sam rasla zajedno sa Kemom i Sarajevom. On je bio malo stariji od mene, ali tu smo negdje, ponikli oboje u Sarajevu. Apsolutno smo obojili Sarajevo sa svojim pjesmama, a i naše pjesme su obojene ovim gradom.
To prijateljstvo je trajalo više od 40 godina…
– Kemo je, i bez tog zvaničnog dueta, kao kompozitora svoju prvu pjesmu meni dao 1982. godine za festival “Vaš šlager sezone”. S njegovom pjesmom “Ne budi me noćas” sam osvojila zlatni mikrofon i prvu nagradu stručnog žirija. To je jedna predivna pjesma koju i danas pjevam na koncertima. Mi smo prije svega bili veliki kućni prijatelji, pa tek onda saradnici. Tada se zaista naša raja ni po čemu nije izdvajala od svih drugih stanovnika Sarajeva. Nije bilo zvijezda. To što si ti popularan negdje, nekom… to je tvoj profesionalni uspjeh, a privatno to ne pokazuješ, niti je ko to “bendao”. Niko od nas se nije izdvajao od drugih. Mi smo se voljeli, poštovali, nije bilo kokurencije niti ljubomore.
Kemo Vas je mogao nazvati u bilo koje doba dana i noći?
– Baš tako. Sjećam se jedne davne prilike, nešto poslije ponoći zvonio mi je kućni telefon, jer tada nije bilo mobitela. Javila sam se kad čujem Kemu s druge strane žice: “Nedo, šta radiš”? Ja na to kažem da spavam. A on je prešao preko toga i reče mi “hajd dođi da mi pjevaš bek vokale za pjesmu “Zemljo moja”. Ja se, naravno, bez pogovora spremim i pjevam u neka doba poslije ponoći. E, to najbolje opisuje naše druženje i prijateljstvo.
O Montenu nikada niko nije rekao niti jednu ružnu riječ. To je fenomen?
– Kemo je bio šaljivdžija, volio je da napravi uvijek neki štos. Ko god da ga je znao, smatrao ga je prijateljem. Bio je neposredan čovjek, sa svakim bio iskren prijatelj, jednostavan. Ali, čini se, sebi je bio najmanje prijatelj u smislu nije bio pažljiv prema svojoj bolesti, organizmu. A naš posao, kada uvijek radiš treću smjenu. kad tad uzme svoj danak. Moraš biti izuzetno disciplinovan da se dovedeš u kakvu takvu normalu.
Sjećate li se momenta kada ste ga upoznali?
– Naravno, prvi moj festival “Vaš šlager sezone” kada sam bila tek primljena na audiciji za “Radio Sarajevo”. Kada sam vijdela da će pjevati Dragan Stojnić i Kemo Monteno koje su i tada bile zvijezde, tresla sam se k'o prut. Uvijek sam strepila da nešto ne pogriješim, da ne ispadnem smješna i glupa pred starijim kolegama i uvijek sam se prema njima odnosila sa strahopoštovanjem.
Kemin posljednji ispraćaj je pokazao ko je on bio ustvari?
– Čini mi se da grad nije svjestan šta je imao i šta je izgubio i koji su to ljudi činili Sarajevo. Možemo mi bilo gdje otići, biti prijavljeni, stanovati na bilo kojem dijelu svijeta, ali nikada Sarajevo iz nas neće otići. To što je Sarajevo imalo tada, tu plejadu pjevača, muzičara, autora, slikara to se nigdje i nikada više neće ponoviti. I nema nigdje te atmosfere, tog zajedništva, saradnje, normalnosti… kao što je tada bilo u Sarajevu. Tražila sam to i u Beogradu i u Zagrebu, ali to se više ne ponavlja.
