Sulejman Haljevac Memo ne prestaje iznenađivati kada je u pitanju otkrivanje svojih talenata. Ovaj priznati akademski slikar, okušao se i u voditeljskom poslu, pokazao izvanredan smisao za animiranje mase, zatim i kao glumac… prvo na daskama koje život znače, a uskoro ćemo ga gledati i na filmskom platnu.
Bio je on nekad i dobar fubaler. Bio je kapiten u FK Sarajevo, kojem su predviđali sjajnu karijeru na zelenom terenu. Ali nakon povrede više nije mogao biti u prvom timu. To ga je, kaže, toliko dotuklo da se odao ulici. Onaj fini dečko na kojeg su njegovi roditelji, majka akademski slikar a otac vajar i scenograf, bili ponosni postaje buntovnik. Svima i svemu ide u kontru. Debeli lanci i trenerka tom 15-godišnjaku postaju njegov zaštitni znak. No, i tada pokazuje da sve čega se uhvati, uspješno i odradi. Organizuje rejv partije koji su jedni od najposjećenijih i gdje okuplja na stotine mladih.
No, njegova majka baš i nije sretna. Zna da on ima talenta za slikanje, jer u nekim svojim momentima, da li tuge ili radosti ni Memo danas ne zna reći, zatvorio bi se u sobu i igrao se bojama. Prvi njegov rad, njega se itekako sjeća, bila je riba koju je radio na miljeu, i njime oslikavao na platno. I upravo ta slika, je nekako označila preokret u njegovom životnom putu. Njegova majka Nađa jednog dana mu je došla i kazala da se nekoj njenoj prijateljici dopala ta slika i da bi je rado kupila, pa ako želi može otići do nje i prodati je. Memi je to bilo pomalo i glupo ali na mamino insistiranje ali i da ima koju kintu više u džepu otišao je, i prodao sliku za tada nevjerovatnih 330 maraka.
No, Memina mama tu nije stala. Za dva dana javio se jedan gospodin koji je isto želio Meminu sliku. I on tako počinje lijepo zarađivati… ali i slikati. A onda Hari Varešanović kupuje pet slika… i on ostavlja sve i hvata se kista.
Dugo godina Memo nije znao da mu je Hari zapravo i prvi kupac jer one prethodne platila je njegova majka. O njegovom talentu se brzo pročulo i odjednom svi žele imati barem jednu njegovu sliku u svom domu. Ambasadori, ministri, glumci, pjevači… sve same face.
Prvi predah od slikarstva pronalazi u “Izgubljenima”, rijaliti šou koji je radila TV Hayat. “Zlate mi”, pobijedio je. Tolika pomama nastaje za njim da na istoj televiziji dobija svoju emisiju, koja tada obara sve rekorde gledanosti. Ovaj itekako zanimljiv lik, budi interes za regionalni šou “Farma” na koju odlazi i uz pomoć svojih “čokova” uzima pobjedu kojom osigurava 50.000 eura. Doduše, još ih nije dobio ali vjeruje u Sud, te se nada i skoroj isplati.
Čini se da si se kroz ove rijalitije pokazao kao dobar glumac, te si vrlo brzo dobio pozorišnu a sad i filmsku?
– Čini se da ja taj “kod” imam u sebi, jer ovo nije moja prva ponuda. Sa Pjerom Žalicom sam 1996. godine trebao raditi na jednom filmu i čak sam potpisao ugovor, no, taj film nije snimljen. Nele Karajlić me je, također, zvao da radim s njim na onim njegovim “Nadrealistima”, ali to sam hladno odbio jer sa takvim čovjekom ne želim sarađivati. Nemamo nas dvojica isti pogled na svijet i jednostavno neću da se moje ime veže uz njegovo. S druge strane, vjerujem da je i ovaj talenat naslijeđen od mame, koja je kao djevojka bila misica Sarajeva i Prva pratilja Jugoslavije. Također i glumica. Ali i voditeljica. Sa 16 godina imala svoju emisiju. Svestrana žena.
Znači, Puškin poziv, može se reći da si i očekivao?
– Nisam. Nisam čak ni razmišljao o tome. Sve se te stvari slučajno dešavaju. Scenario predstave “Go, loš, ološ”, me oduševio. Pronašao sam se u ulozi, a najbitnije od svega je što sam pokupio sve pohvale od ljudi koji su dugo u ovom poslu. Kažu mi da sam rođen da budem glumac.
A hoće li ostati u svijetu glume, šta misli o Seki Aleksić s kojom će se družiti na novom projektu, te zašto ne želi Jelenu Karleušu slikati, niti da njegove slike kupuju homoseksualci, te da li će ući u politiku možete pročitati u printanom izdanju magazina “Express” u intervjuu na 18. i 19. strani.
